Vukovar je simbol herojskoga otpora i žrtve, a Škabrnja je simbol žrtve u Domovinskome ratu. Cijena hrvatske slobode u Vukovaru plaćena je s 2 717 vojnih i civilnih žrtava, cijena iste te slobode u Škabrnji s 86 civilnih i vojnih žrtava.
Svake godine 18. studenoga Hrvatska se sjeća tih tragedija, sjeća se rata koji nije htjela i u kojemu se pravim čudom obranila jer ne samo što nije imala nikakvoga oružja za suprotstavljanje unutarnjoj i vanjskoj agresiji Srba, nego su sve međunarodne političke okolnosti bile protiv nje. Nije, na žalost, to ni najveća ni jedina cijena koju su Hrvati platili u povijesti dok su brojni naraštaji snivali o slobodi. Još je stotine, pa i tisuće, mjesta i hrvatskih gradova brojalo svoje nevine ubijene stanovnike u ratu 1991. i onomu prije. Naricati možemo do iznemoglosti, ali činjenice i pouke neumoljive su: da smo te 1991. stvarno imali državu, samostalnost i slobodu, ne bi bilo ni rata ni žrtava, ne bi bilo ni Škabrnje ni Vukovara. Da smo to riješili u ratu 1945., ne bi bilo potrebe za Domovinskim. Zato je Domovinski rat svetinja, zato ohrabruju slike iz kolona sjećanja u Vukovaru i Škabrnji: 120 tisuća u Vukovaru i 20 tisuća u Škabrnji, mahom mladih, jamstvo je da smo kao nacija napokon naučili lekciju iz povijesti, makar i uz tako skupu školarinu. Platili smo, dakle, strašnu cijenu slobodi i samostalnosti u kojima danas ne uživaju jedino oni koji ne mogu preboljeti propast Jugoslavije. Neki ljevičarski političari i intelektualci još tvrde da smo oslobođeni 80 godina prije i da su to učinili partizani. Aktualni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ove je godine odao počast žrtvama Škabrnje, ali je prije dvadesetak dana sudjelovalo u Zadru na skupu šačice jugonostalgičara koji su ulazak jugoslavenskih okupatora u Zadra 1944. zaodijevali u tobožnje antifašističko osloboditeljsko ruho kako bi tim ubojicama, koji su provodili brojne egzekucije i bacali ljude u more te gušili u krvi svaki izraz hrvatstva, dali nekakav legitimitet. Ako je tada Zadar oslobođen, od koga je onda oslobađan od 1991. do 1995. godine. Kakva je to sloboda bila ako je morala biti plaćena takvom krvavom cijenom u Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Voćinu, Lovasu i u još stotinama mjesta i gradova. U potpunoj ideološkoj korelaciji s Milanovićem, i HDZ-ov predsjednik Vlade Andrej Plenković šalje cvijeće jugoslavenskim partizanima koje je beskrupulozni diletantski vojskovođa Broz odvukao u masovnu smrt na Tjentište u tuđu državu, zatim izražava sućut Titovu zločincu i izdajniku Budi Lončaru i proslavlja okupacijske nadnevke. Eno ih sada obojice, tobože, duboko dirnuti, suosjećaju sa žrtvama, Plenković s vukovarskima, a Milanović sa škabrnjskima. Ovo nije nevažno zapažanje jer je ono u srži hrvatskih podjela i odvratnoga licemjerja koje ubija iznova mrtve i žive svake godine 18. studenoga i u Škabrnji i u Vukovaru. Ne klanja se puninom svojih čuvstava žrtvi Vukovara i Škabrnje onaj tko se nije spreman pokloniti i nevinim žrtvama Jazovke ili Hude jame. Hrvatske žrtve u Jazovki, a riječ je o odvedenim i smaknutim ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, nevinoj djeci iz školskih klupa, časnim sestrama iz samostana, zdravstvenome osoblju i ostalima, okrutno je smaknula ista ideološka ili politička ruka koja je ubijala i bacala u jamu ranjenike iz vukovarske bolnice i ostale Hrvate na Ovčari 1991. godine. Mrtvi iz Jazovke i mrtvi iz Ovčare dio su iste hrvatske krvave povijesne putanje i onaj tko to ne može ili odbija shvatiti, nije dostojan ni ove zemlje ni ovoga naroda, taj nema što raditi u hrvatskoj politici. Andrej Plenković i Zoran Milanović nikada nisu odali počast hrvatskim žrtvama Jazovke ni drugih stratišta. Umjesto toga, odlaze svake godine na poklon jugoslavenskim borcima u Brezovicu evocirajući apokrifni događaj, znajući pri tom da je riječ o teroristima i ideologiji koja je bila u paktu s nacistima i Hitlerom. Umjesto Jazovke, svake godine redovito odlaze i u Jasenovac klanjati se nedokazanim ili izmišljenim srpskim žrtvama toga logora. Strašna je to kontradikcija i čudovišna povijesna distorzija u kojoj živi Hrvatska, koju, pod prijetnjama i praksom sankcija, nameću i Milanović i Plenković sa svojim podaničkim hijerarhijama, a samo zato što im je um ostao zatočen u jugokomunističkoj prošlosti i zato što su zbog snage te indoktrinacije u identitetskom pogledu trajno emocionalno hendikepirani pa im danas ništa nije ne samo jasno, sveto ni priraslo srcu, pa opijeni u svojemu narcisoidnome mesijanstvu zahtijevaju da i svi ostali budu kao oni. Vukovar i Škabrnja, 18. studenoga…Plenkoviću i Milanoviću to je samo hladni i prazni protokol, eventualno statistička viktimološka fusnota u povjesnici države kojoj se nisu ni nadali niti ju željeli. Narodu našemu to je neopisiva bol, suza što ne prestaje teći već 33 godine niz osušena i ispaćena lica i krik za pravdom koju su im izdajnici na vlasti oteli na vulgaran način predavši spis za Vukovar agresorskoj Srbiji da sama sudi zločincima, a ona umjesto toga podigla spomenike svojim ubojicama i rušiteljima Vukovara. Oplakujući žrtve Škabrnje i Vukovara, hrvatski narod odmah na sljedećoj mentalnoj razini oplakuje i žrtve Crngroba gdje su partizanski koljači pobili nekoliko stotina ustaške školske djece, dok pali svijeće i polaže cvijeće ovih dana za svoju sirotinju u Škabrnji i Vukovaru, narod se identificira i sa svojim precima iz kolona smrti na Bleiburgu i na križnim putovima. I da Tuđman sa svojom vojskom i svojim narodom nije slomio zube srpskome agresoru 1995. godine, danas bismo, ako bismo uopće i preživjeli, u strahu, najvećoj tajnosti i usmenoj predaji s koljena na koljeno svojoj djeci prenosili priču o muci Vukovara, Škabrnje, Nadina, Borova Sela i ostalih stratišta. A Milanović i Plenković? Oni bi bili na istome mjestu i isto što su i danas, samo što bi 18. studenoga u Vukovaru i Škabrnji proslavljali dan oslobođenja tih mjesta, a hrvatske nevine žrtve jednako prezirali kao što danas preziru žrtve Jazovke. Dok se ne spozna ta, rekli bismo, mračna dimenzija hrvatskih „državnika“ i ne dobije primjeren odgovor na izborima, nema posve slobodne, ni pravedne, ni zdrave hrvatske države.
