Iako na prvi pogled dogovor HDZ-a i lijevo-liberalne oporbe o izboru deset novih ustavnih sudaca djeluje kao pobjeda konsenzusa, stvarnost otkriva još jednu epizodu političke trgovine.
Umjesto da se institucije poput Ustavnog suda štite od političkog utjecaja, ponovno svjedočimo kako se stručnost i pravda za građane žrtvuju na oltaru političkih kalkulacija.
Podjela moći umjesto jačanja sustava
Model podjele „pet za vladajuće, pet za oporbu“ nije izraz demokratske ravnoteže, već nastavak prakse u kojoj političke stranke biraju suce prema vlastitim interesima. Umjesto da se predlože kandidati isključivo na temelju profesionalnih i etičkih kvaliteta, dogovor je postignut kroz kompromis koji prije svega služi stabilnosti političkih odnosa, a ne interesima građana.
Imena iz pozadine
Iako konačni popis sudaca ostaje tajna, šire liste HDZ-a i oporbe otkrivaju kako se u prvi plan stavljaju politički podobni kandidati. HDZ je ponudio kandidate poput Dražena Bošnjakovića, bliskog stranačkim krugovima, i Ante Galića, koji je bio na čelu Visokog upravnog suda u osjetljivim političkim predmetima. Oporba se oslanja na imena poput Lovorke Kušan i Andreja Abramovića, poznatih po neslaganju s većinskim odlukama sadašnjeg Ustavnog suda.
Šutnja kao alibi
Dogovoreno zadržavanje imena u tajnosti dokazuje da politički akteri izbjegavaju javnu odgovornost. Takva praksa smanjuje povjerenje građana u proces i otvara prostor za sumnju u motivaciju izbora. Tajnovitost ne doprinosi transparentnosti, već potvrđuje da je cilj zaštita političkih interesa, a ne integritet pravnog sustava.
Profesionalizam u zapećku
Postavlja se pitanje jesu li građani, koji bi trebali biti primarni korisnici rada Ustavnog suda, opet izigrani. Umjesto stručnjaka s neupitnim profesionalnim i moralnim integritetom, izbor se temelji na političkim dogovorima koji zanemaruju pravo kao javno dobro.
Potreba za reformom sustava
Ova situacija jasno pokazuje potrebu za reformom postupka izbora ustavnih sudaca, kako bi se proces izuzeo iz političkih dogovora. Bez istinskog zalaganja za neovisnost pravosuđa, Ustavni sud riskira da postane tek još jedno političko bojno polje, a pravda za građane ostaje tek fraza bez sadržaja.
