Hrvatski biskupi zatajili su blaženog Alojzija Stepinca na ređenju novog kotorskog biskupa Mladena Vukšića u Kotoru, ostavljajući vjernike šokirane i zbunjene.

Dok je njegovo ime dvaput odjeknulo na mađarskom jeziku u Srbiji, na hrvatskom tlu, među Hrvatima, izostalo je čak i u predviđenim litanijama.

Samo godinu dana ranije, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša spomenuo je Stepinca kao „svijetli primjer vjernog pastira“ prilikom ređenja biskupa Ferenca Fazekasa u Subotici. Njegov potez tada je izazvao salvu kritika srbijanskih medija. Međutim, pri ređenju u Kotoru, isti nadbiskup nije ni riječ posvetio Stepincu, a ni svećenici tijekom litanija nisu zazvali nijednog hrvatskog blaženika, iako je to bilo predviđeno liturgijskim vodičem.

Je li odluka o izostavljanju spomena Stepinca dio većeg „višeg interesa“ ili straha od reakcija Srpske pravoslavne crkve? Nadbiskup Kutleša duguje odgovor ne samo vjernicima, već i Stepincu čije je ime očito postalo predmet političkih kalkulacija i kompromisa unutar Crkve.

Stepinac, koji je simbol nepokolebljive vjere i hrvatskog identiteta, zaslužuje jasnoću i poštovanje od vlastitog naroda i crkvenih vođa. Dok prst često upiremo prema papi Franji, stvarni problem možda leži unutar naših vlastitih redova. Hoće li Stepinčeva kanonizacija ostati talac crkvenih i političkih igara?

Budući da geslo novog kotorskog biskupa glasi „Ostani vjeran“, ostaje pitanje: Vjernost kome – Stepincu, vjernicima ili nečijim političkim interesima?