Poznavao sam ga, i životom branim imao je više vrlina nego mana

Vijest o smrti Milana Bandića me pogodila. Suze u pravilu nisu samoobrana moga duha, ali on, njegova smrt, ih je pokrenuo u meni. Dugo smo se poznavali, i naš odnos je imao svoje uspone i padove, i to više nije važno. Važna mi je tvrdnja koju ću životom branit da je Milan imao puno više vrlina nego mana. Mnoge mane ustvari i ne pripadaju njemu već njegovom „bliskom“ okruženju. On bi stajao iza svojih ljudi, a oni bi lešinarili i kleli mu se u svoju čast. Ne znam je li im vjerovao, ali znam da im je praštao. To mi je jednom prilikom i odgovorio na moju digresiju na neke „likove“.

-Tvrdiš da si katolik, pa onda je u redu oprostiti i dati drugu šansu, rekao je.

Sada već davne 2000.godine, u siječnju, dogovorili smo otići na gablec. Na putu do Konobe Martina razgovarali smo. SDP je tih dana sa svojom „koalicijskom šestorkom“ slavio pobjedu na parlamentarnim izborima. Pitao sam Milana čega će biti ministar. Odgovorio je da neće biti ministar. I, dok sam se ja čudio odgovoru, on je nastavio, „sve moje ambicije vezane su za Zagreb“. Nije, prošlo mnogo od tog ručka i on je svoju ambiciju otpočeo, a smrt ju je okončala. I, ma što god tko rekao on je živio Zagreb. Delao. Delao od jutra do noći. Delao svakoga dana. Delao 365 dana kako mu se i stranka zvala. I, mnogi su znali reći, „znamo da on nekaj zeme, ali navek dela i svima daje“.

I svima daje. Znam da to, pogotovo sada, mnogi neće priznati, ali skoro da nema političke stranke, udruge, kojekakve elite i eltista, novinara bez para, domobrana i partizana, biskupa, rabina  i imama…i mnogih znanih i neznanih koji nisu kušali sa Bandićevog stola. I građani grada. Idu izbori u kojima on neće sudjelovati. Pri kojih mjesec dana u  podcastu Velebit sam tvrdio da će osvojiti još jedan mandat. Sada neće jer ga je smrt pobijedila, ali svi koji izađu barem iz pristojnosti bi morali reći da je prvi u Hrvatskoj besplatne knjige za školarce uveo Bandić, da je prvi uveo status majke odgajateljice, dodatak na mirovinu… I svi smo znali da on „nekaj zeme“, i svi smo znali da on nikada u tome neće uživati. Zato jer je bio takav, sveprisutan u Zagrebu.

Jednom ga je cijela zagrebačka skupština čekala više od pola sata, bila je svečana sjednica povodom dana grada, pa ga je čekao i Predsjednik Republike, i potpredsjednica vlade, gosti i visoki uzvanici, a Milan je utrčao, uspuhan prebacivao gradonačelnički lanac preko vrata, stao za govornicu i obrazložio kašnjenje, bio je pozdravit Kongres Roma koji se u isto vrijeme odvijao u Koncertnoj dvorani Lisinski. Na raskošnim domjencima napravio bi si sendvič koji bi pojeo u autu na putu prema nekom dijelu grada za koji mnogi današnji aspiranti na zagrebačku gradonačelničku funkciju i ne znaju da postoji.

Zato vjerujem da će mnogi u Zagrebu pustit suzu za čovjekom koji je znao. Poznavao je grad bolje nego google maps. Sada je „gore u nebeskom gradu“. Ne znam kojem, ali na mjestu njegovih stanovnika ne bi mi bilo svejedno. Poznavao sam Milana Bandića i što znači kada sve svoje ambicije veže za grad.

Djeljenje:

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Zadnje dodano:

Ogroman posao u Pakracu

Energetska obnova zgrade Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana je bio razlog današnjeg posjeta Nataše Tramišak, ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije 

Skip to content