Gledajući histeriju koja se razvila oko koncerta Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu, čovjek se ne može ne zapitati živimo li u stvarnosti ili u lošem nastavku neke satire Medijski prostor preplavljen je teorijama zavjere, paničnim naslovima, klikbejtovima, analizama tko stoji iza svega, što to sve "uistinu" znači i hoće li peti srpnja 2025. godine biti kraj demokracije, povratak u NDH ili tek glazbeni događaj godine.
U toj cijeloj galami, čini se da se zaboravlja ono najjednostavnije da je riječ o koncertu. I to ne bilo kakvom, nego o najvećem koncertu u hrvatskoj povijesti. Pola milijuna ljudi. Hipodrom. Glazba. Energija. Emocija. Ali ne, lakše je govoriti o "ustašoidima", "neonacistima", o apokalipsi u režiji Thompsonovih fanova, kao da će publika na koncertu odmah po izlasku iz tramvaja početi dizati desnicu i tražiti povratak bana Jelačića u uniformi.
I jasno, naravno da postoje ljudi koji idu na taj koncert iz pogrešnih pobuda. Kao što i na koncertu Beyonc ili Rammsteina postoji netko tko dolazi iz razloga koji nemaju veze s glazbom. Ali pokušaj da se pola milijuna ljudi svede na etiketu "ustaša", "radikala" ili "nacionalista" nije ništa drugo nego intelektualna lijenost i jeftini aktivizam.
Osobno nisam glasač desnice, čak suprotno, više cijenim lijeve, lijevi-centar stranke. Sviđa se to nekome ili ne, to je njihova stvar. Thompson nije izvođač kojeg slušam u slobodno vrijeme, no ne mogu zanijekati njegovu prisutnost u našem društvu. Njegove pjesme postale su dio kolektivne memorije toliko prisutne na svadbama, obiteljskim okupljanjima i feštama da bih ih mogala pjevati gotovo napamet, čak i ako ih nikad nisam sam pustila.
Moja osobna veza i nije posebice duboka, no imam zanimljivost iz života, jedno emotivno sjećanje iz djetinjstva. Moja starija sestra, dijete rata, nije mogla zaspati 1992. bez kazete na kojoj su bile "Čavoglave". Druga strana iste kazete bila je legendarna pjesma koju danas obožavamo "Moja domovina". Kazeta koju je tata donio s bojišta. I tako, svaku večer, mama bi palila kazetofon, pritisnula "stop", "eject", okrenula kazetu, ubacila je natrag i stisnula "play". Ne zbog politike, ne zbog ideologije, nego zato što je to bila pjesma koja je uspavljivala uplakano dijete. Nije bilo bijelog šuma, nije bilo aplikacija s umirujućim zvukovima prirode, nije bilo miksera i usisivača. Bile su "Čavoglave". I to je istina. I to je Hrvatska.
Ljudi danas, posebno oni koji su sigurni iza svojih tipkovnica i svjetonazora, zaboravljaju da nije sve crno i bijelo. Da pjesma nije uvijek politička poruka. Da emocija ne poznaje ideološke granice. I zato, da idem na koncert. Ne idem da bih "slavila NDH", ne idem da bih pokazala političku pripadnost, ne idem ni da bih izazvala ikoga. Idem jer je to koncert epskih razmjera, koncert koji će se pamtiti desetljećima. Jer jednom u životu imaš priliku biti dio atmosfere koja se više nikad neće ponoviti.
Ne slušam Thompsona, ali moram izjasniti svoju ljubav prema pjesmama poput "Moj dida i ja", "Anice Kninska Kraljice" i "Stari se". Jesam li zbog toga "ustaša" Ja mislim da nisam. Samo znam da idem na najveći hrvatski koncert u povijesti, biti dio takve atmosfere se događa jedanput u životu. I naravno, osim najvećeg hrvatskog koncerta, ovo na Hipodromu će biti najveći metal koncert na hrvatskom teritoriju.
Jer Marko Perković Thompson neironično ima najbolju metal glazbu u hrvatskoj glazbenoj sceni. Poslušajte cijeli album "Kletva Kralja Zvonimira" i solo rifove gitare na tim pjesmama - takvog metala nema na našim prostorima (čast izuzecima).
Na kraju krajeva ovo nije "ustaški dernek". Ovo je metal spektakl. I ja idem na koncert Marka Perkovića Thompsona jer želim biti dio povijesti. Jer želim osjetiti atmosferu koju može stvoriti samo glazba. Jer želim pamtiti, a ne zaboraviti.
Jer, što god tko mislio ovo je najveći metal koncert u hrvatskoj povijesti.
