Nedavno su, nakon dugo iščekivanih rezultata posljednjega popisa stanovništva, tisak preplavile vijesti kako je 'u Vukovaru broj Srba pao ispod 30 posto te da oni zbog toga gube pravo na službeno korištenje vlastitoga jezika i pisma, a između ostalih, oglasio se i predsjednik IDS-a Dalibor Paus izjavivši kako's nevjericom gleda sve što se ovih dana događa u Vukovaru u vezi smanjinskimpravima te kako drži apsolutno nedopustivim da u jednoj članici EU-a 2022. godinepostoji gradska vlast koja likuje jerjedna nacionalna manjina na njezinupodručju gubi svoja prava'.
Činjenica je da se većina Vukovaraca, nesrba, uključujući i ostale nacionalne manjine, veselila rezultatu popisa, ali ne zato što će jedna manjina izgubiti pravo na službenu uporabu svoga jezika i pisma, nego zato što se potvrdilo ono što se godinama tvrdilo pripadnika srpske nacionalne manjine u tom postotku u gradu Vukovaru, jednostavno nema. Preciznije rečeno, Srba je više od 33 posto nakon 1991. bilo samo za vrijeme okupacije, a suvišno je objašnjavati, zašto. Razliku u kasnijim popisima činili su Srbi koji doista ne žive u Vukovaru, odnosno uopće ne žive u Republici Hrvatskoj, a bili su lažno prijavljeni na vukovarskim adresama koristeći se različitim povlasticama na štetu ne samo Vukovaraca, nego i svih poreznih obveznika. Oni su, nakon spornoga popisa 2011. godine, provjerom na terenu te utvrđivanjem stvarnoga stanja, s navedenih adresa, po sili zakona, obrisani. Naravno, nitko nije spomenuo kako su s istoga tog popisa i zbog istog razloga, pobrisani i brojni Hrvati i ostali nesrbi koji su u Vukovaru bili prijavljeni fiktivno, a nisu ondje stvarno prebivali. Također, broj svih stanovnika Vukovara, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, smanjio se zbog odlaska u druge zemlje u Europskoj uniji, ali to je problem s kojim se suočio ne samo Vukovar, nego i brojni drugi gradovi u Hrvatskoj, pa Vukovar po tomu nije nikakva iznimka.

Da se bolje i razumijemo i razumemo

Ipak, zastrašujuća je količina licemjerja onih koji su prvi pojurili oglasiti se. Potpredsjednica hrvatske Vade, članica koalicije iz manjinske kvote, Anja Šimpraga, patetično je izjavila: „Ako smo ispod 33 posto u gradu Vukovaru, to bi značilo da nemamo pravo na dvojezičnost, ali kad bih ja bila gradonačelnica i postupala onako ljudski, stečena prava ne bih branila", ni jednom riječju ne spomenuvši ono što se u Vukovaru događalo u jesen 1991. da su Vukovarce prije trideset godina pobili, prognali, raselili, onako, pravo, ljudski, da su im u nastupu ljudskosti domovi sravnjeni sa zemljom i nad nesrpskim življem, ali i neposlušnim Srbima, počinjeni nezapamćeni zločini. Da oni, koje je hrvatska država velikodušno abolirala, pa su zauzeli fotelje od županijskih do saborskih, nikada nisu pravo ljudski pokazali, gdje su kosti stotinama nasilno odvedenih i potom mučki ubijenih građana i branitelja Vukovara, kako bi ih njihove obitelji dostojno pokopale.
Da je ista ta, Anja Šimpraga, prigodom svoga posljednjeg posjeta Vukovaru, na dan pogibije vukovarskog heroja Blage Zadre, pri čemu je, između ostaloga, nazočila dodjeli odlikovanja okupacijskome gradonačelniku Vukovara, Vojislavu Stanimiroviću, poznatom po izjavi ”Pao je i poslednji ustaški bastion, a to je vukovarska bolnica!, pred kamerama ispred pravoslavne crkve, kad već nije posjetila Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata gdje je posljednje počivalište i brojih Srba branitelja te srpskih civilnih žrtava rata, rekla: ”Građani Vukovara, žao mi je zbog svega onoga što vam je dio našega naroda počinio tijekom opsade i nakon okupacije grada, ispričavam vam se u ime svih onih koji to do sada nisu napravili, a trebali su učinio bi se veliki iskorak prema tome da se bolje razumijemo. Ali nije.
Ili, da su, u nekome paralelnom svemiru, kad su u Vukovaru pod okriljem noći postavljene dvojezične ploče, predstavnici gradskih Srba istupili i rekli: Zahvaljujemo našoj Domovini, hrvatskoj državi, što nam je omugućila da konzumiramo proširena manjinska prava, ali rane naših sugrađana još uvijek su otvorene i bolne i mi s njima suosjećamo i razumijemo njihov otpor ovome činu, itekako bi pomoglo i da se razumemo. Ali nisu.
Pa što su onda učinili Likovali su i provocirali. Tadašnji zamjenik gradonačelnika iz manjinske kvote promptno je na vratima svog ureda stavio ćirilični natpis, kao da se i bez njega nije znalo gdje on stoluje. Vijećnik Samostalne demokratske srpske stranke Srđan Kolar na sjednici Gradskoga vijeća prije tri i pol godine pred okupljenim novinarima uručio je gradonačelniku Ivanu Penavi Statut grada Vukovara napisan na ćirilici uz perfidnu izjavu: Da me ne shvatite da je ovo vid bilo kakve provokacije, želim da nešto poklonim gradonačelniku, iako je, da nije bila tipična, podmukla politička igra, kojom je, doduše, izazvao reakciju upravo kakvu je želio, taj isti statut mogao uručiti i bez kamera i pompe. Pa da se bolje i razumijemo i razumemo.

I Srbi u kandžama prosrpske politike

Međutim, od stradalničke strane traži se i podrazumijeva da se okrene budućnosti, pruži ruku pomirenja i velikodušno zaboravi svo proživljeno zlo koje, tako ispada, nije ništa naspram stečenoga, a vidimo, čak i nestečenoga prava, da se na neku javnu ustanovu nabije ploča i s ćirilićnim slovima.
Kolumnistica jednoga portala koja je već prije nekoliko godina imala revolucionarne ideje da se na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u Vukovaru, umjesto kolone sjećanja puštaju zmajevi te da taj dan bude prštavi spektakl radosti, zaboravljajući kako Vukovarci hodaju u koloni, ne da bi 'nekome nešto dokazali', nego zbog pijeteta prema svojim mrtvima i zbog činjenice da su oni, unatoč svemu, živi, upravo zahvaljujući tim mrtvima, nedavno se ponovo oglasila pitanjem 'Kako to Penava i njegova niškoristi stranka misle da će ukidanjem ćirilice napokon početi normalan život u Vukovaru.
Izgleda kako neprestano treba ponavljati i naglašavati da su problemi koji muče sve građane Vukovara jednaki problemima koji muče građane brojnih drugih gradova i mjesta u Hrvatskoj, pa tako i u Regionu, kako bivšim republikama bivše države tepaju oni koji se ne mogu rastati s jugonostalgijom - odlazak mladih, nedostatak radnih mjesta, suočavanje s traumama posljednjeg rata. Gospođi Sanji Modrić trebalo bi biti jasno da je i većini pripadnika srpske nacionalne manjine pun kufer njihovih političara, po načelu samo nas vi nemojte više braniti. Mnoge ovdašnje Srbe za ćirilicu i dvojezične ploče uopće nije ni briga i dosta im je njihove političke sekte koja jaše na strahu ljudi koji bi normalno živjeli, a oni ih neprestano straše ustašama. Građani Vukovara, osim rijetkih iznimaka, osobito u središtu grada, odlaze u iste kafiće, slastičarnice i trgovine, a liječnike, zubare, automehaničare, kozmetičare, frizere itd. odavno ne biraju po nacionalnome ključu nego po kvaliteti usluge. Jednako tako, zajednički sudjeluju u dobrotvornim akcijama pomoći bolesnim sugrađanima, osobito djeci, vesele se športskim uspjesima te tuguju nad tragičnim događajima.
Ono što je u svom odgovoru Miloradu Pupovcu napisao saborski zastupnik Željko Sačić itakako je primjenjivo na Vukovar: Kaže Pupovac jučer - Ako ljudi misle da su Hrvatskoj glavni problem Srbi, alal im vjera (31. listopada 2022.Naconalno.hr). Ne Pupovac, ljudi u Hrvatskoj to ne misle. Dakle, nisu nama Hrvatima problem normalni, nenasilni, radišni, miroljubivi i marljivi, pošteni, odgovorni Srbi i njihove obitelji. Osobito ne oni Srbi s kojima smo se zajedno borili za slobodu Hrvatske, već ovi tvoji, abolirani, a pobunjeni '91. i još uvijek nekažnjeni za tada počinjene ratne zločine u agresiji na Hrvatsku, koju jednostavno mrze

Apsurdi demokracije

S druge strane, od demokracije ne možemo uzeti samo ono što nam odgovara. I građani hrvatske nacionalnosti u Vukovaru morali su se pomiriti s onim što im i srce i razum kažu kako nije pravedno, no o tomu se ne govori i ne piše u mainstream medijima. Ovo je tek nekoliko od brojnih primjera:

Slučaj I/ Dušan Zinajić

Godine 2009. sudsko vijeće Županijskoga suda u Vukovaru kojim je predsjedao sudac Nikola Bešenski nepravomoćno je na četiri godine zatvora osudilo Dušana Zinajića iz Vukovara zbog ratnoga zločina protiv civila. Dušan Zinajić zvani Ziza, bio je pripadnik srpskih paravojnih postrojba, a optužnica ga je teretila da je 20. studenoga 1991. godine nakon sloma obrane vukovarske četvrti Borova naselja, ispred caffe bara Lion, na raskrižju tadašnje Ulice Karla Marxa i Borovske ceste, prišao većoj skupini zarobljenih civila koji su ležali uz cestu, te ondje prvo držao oružje na sljepoočnici zarobljenoga Ćure Pećkovskoga, a potom je, ugledavši dr. Tomislava Kovačića, prema njegovoj glavi ispalio hitac iz puške. Kovačić je, u trenutku kad je u njega ispaljen hitac, pomaknuo glavu, tako da ga je metak okrznuo po tjemenu, nakon čega ga je oblila krv. U obrazloženju presude, sudac Bešenski rekao je kako je, prema iskazima desetak svjedoka, Zinajić nedvojbeno počinio zločin. Pri donošenju presude, kao olakotna okolnost Zinajiću je uzeto u obzir neuropsihijatrijsko vještačenje po kojemu je u trenutku kad je zločin počinjen bio smanjeno ubrojiv zbog alkoholiziranoga stanja te protok vremena od počinjenoga zločina do suđenja. Također, kao olakotna okolnost navedeno je Zanjićevo primjereno ponašanje tijekom suđenja. Godine 2011. presuda Zinajiću, odlukom VSRH postala je pravomoćna.

Slučaj II/Kasim Hekić

Županijski sud u Osijeku 4. studenoga 1997. godine proglasio je krivima odsutneMichaela Husnika, Kasima Hekićai još četiri osobe jer su u travnju 1992. u Vukovaru više puta pod prijetnjom silovali 18-godišnju djevojku, a Michael Husnika da je osim toga seksualno zlostavljao i njezinu sestru staru šest i pol godina. Michaelu Husniku tada je određeno 12, a Kasimu Hekiću 11 godina zatvora. Prema podatcima Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, raspravno vijeće Županijskog suda u Vukovaru 2002. godine oslobađa krivnje Husnika i Hekića. Vrhovni sud 2006. godine prihvaća žalbu državnoga odvjetnika i ukida prvostupanjsku presudu Županijskoga suda u Vukovaru te vraća predmet za Husnika iHekića na ponovno suđenje. Sljedeće godine, 2007. osuđeni su na po 7 godina zatvora. Vrhovni sud tada ponovno djelomično uvažava žalbe državnog odvjetnika i 2008. godine obojicu osuđuje na po 10 godina zatvora.

Slučaj III/Snežana Šević

'Političke prilike uoči ovog građanskog rata, dolaskom HDZ-a na vlast, razvijale su se ogromnom brzinom. A sve je počelo mnogo godina pre, kad Srbi, opijeni parolama bratstva i jedinstva, postaše slepi i gluvi na sve političke mućke i zavrzlame. Odrekli su se mnogo čega da bi drugima udovoljili i pokazali im svoju čistu i neiskvarenu, a vekovima ranjavanu dušu. Za ovo vreme, drugi su u potaji, kako samo kukavice umeju, kovali planove i čekali. Podmuklo čekali da Srba nestane. Jugoslavija im je postala tesna. Prvo se odcepila 'dežela' Slovenija, a Hrvati koji su se oduvek skrivali iza tuđih leđa, jedva su to dočekali. Organizirali su 'demokratske' izbore, izabrali Tuđmana (čije ime samo govori da je tuđi čovek, stranac) i proglasili Srbe manjinom. Hrvati su svuda vešali svoje šahovnice i promovisali svoje ustaške ideje. Srbi to prihvatiti nisu mogli...', uvodne su riječi koje je Snežana Šević napisala predgovoru vlastitoj knjizi Putevi nezaborava, biografiji poginulih boraca, kako sama navodi. Pod 'borci', Ševićka naravno smatra pobunjene Srbe, pripadnike različitih paravojnih jedinica i tzv. teritorijalce, kao i poginule dobrovoljce iz različitih krajeve Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore itd., a koji su dali svoj prinos u ubijanju i progonu nesrpskoga življa u Vukovaru.

Konzumenti pravne države

Čitajući o samo gornjim trima primjerima, neupućeni čitatelj, naivno bi pomislio kako su akteri ovih gnjusnih djela i riječi danas stanovnici neke druge države, a ne Hrvatske, osobito ne stanovnici Vukovara. Pa ipak, činjenice govore drukčije. Ne samo da su to ljudi koje Vukovarci svakodnevno susreću, oni su i konzumenti svih prava koje ih kao svakoga drugog građanina Republike Hrvatske i grada Vukovara, po zakonu pripadaju. Koliki je radni staž imao Dušan Zinajić kad se prije trideset godina zaputio trbuhom za kokardom i okrenuo oružje na svoje dojučerašnje poznanike, ako ga je uopće i imao i kolika bi mu danas mogla biti mirovina, nije poznato, no, Dušan Zinajić je do nedavno bio korisnik Doma za starije i nemoćne osobe Vukovar, u kojem korisnicima do pune cijene smještaja u domu, razliku iznosa koji plaćaju, a ponekad i cijeli iznos, ako je u pitanju osoba bez prihoda, sufinancira Vukovarsko-srijemska županija. Prema informacijama, nakon priloga o ovom apsurdnom slučaju u emisiji Bujica, Dušan Zinajić premješten je na neko drugo mjesto. Inače, lista čekanja na prijam u ovaj dom, upravo zbog takvoga sufinanciranja, broji preko dvije stotina osoba, a na upražnjeno mjesto čeka se najmanje godinu do dvije. Čak veći apsurd od Zinajićeva slučaja slučaj je Kasima Hekića. Osuđeni ratni zločinac Hekić, gnjusni silovatelj 18-godišnje djevojke, koji je odsluživanjem zatvorske kazne otplatio svoj dug državi i kojega Vukovarci svakodnevno susreću, nalazi se na listi za stambeno zbrinjavanje. Iako su mogućnosti da zbog niskoga broja bodova Hekić stan doista i dobije, male, to ga nije spriječilo da mrtvo-hladno konzumira svoje pravo te podnese zahtjev za stambeno zbrinjavanje. U ovom nakaradnom sustvu ne bi bilo čudno da je stan i dobio - i to u blizini stana svoje nekadašnje žrtve.
Posebna je priča o Snežani Šević. Osoba koja je godine 1996. pisala: 2. maja 1991. hteli su u Borovu Selu izvesiti šahovnicu. U selu, gde su dve-tri kuće hrvatske, izvesiti šahovnicu, simbol srama i užasa, bilo je ravno samoubistvu. I, Hrvati su izvršili samoubistvo', danas predaje razrednu nastavu od prvoga do četvrtog razreda u osnovnoj školi u istom tom Borovu Selu, o čemu je već pisao Hrvatski tjednik. Ona je prvi učitelj djeci koja će odrastati u Republici Hrvatskoj, u njoj završiti srednju školu, studirati, zasnovati obitelj. Je li osnovano zapitati se kakvo je znanje usadila doktorka Šević mladim srpskim generacijama koje su, htjeli mi to priznati ili ne, odrasle pod stigmom nezapamćenog zločina počinjenoga u Borovu Selu na samom početku Domovinskog rata Danas je doktorka Snežana Šević svojim trudom i zalaganjem stekla zvanje učitelj-mentor, a prema pravilniku o napredovanju propisanome od Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Također, koautor je udžbenika srpskog jezika od prvoga do osmoga razreda kojim se koriste sve osnovne škole u kojima se provodi nastava po modelu A i C. Ugledna je članica društva i pripadnica progresivnoga dijela SDSS-a. Dana 5. listopada 2022. godine, povodom Dana učitelja, Snežana Šević ponovo je nagrađena. Budući da joj je to njezina borba dala, može joj se samo čestitati. Jer u ovoj državi svi smo jednaki. Samo su neki jednakiji, ali o njima vlada zavjet šutnje.