Prvi dio romana opisuje ditinjstvo, prijateljstva i prvu ljubav glavnog junaka, vedro, s puno anegdota. Po atmosferi me podsjetilo na Schmidtov film "Kraljica noći" (koji mi je jako drag), ona vesela, zajebantska Slavonija, s puno topline i humora.

Utoliko moćniji je kontrapunkt, prikaz ratnog Vukovara sa svim strahotama, pogotovo opis jezivih mučenja, silovanja i egzekucija nakon pada grada.

Da ne bi postalo previše mučno, autorica i dalje vješto ubacuje flashbackove iz prijeratnog života.

Tanja Belobrajdić bila je u ratnom Vukovaru, sudjelovala u obrani, pa su scene gradskih borbi i pogibija sablasno autentične.

Roman je odlično napisan, samo "teče", likovi vrlo živi i moćni, i da smo recimo u Americi, po ovom bi romanu već sto posto snimili visokobudžetni film, bolji od svih dosadašnjih igranih filmova o Vukovaru.

Ali mi smo, eto, u Hrvatskoj, di filmove i serije snimaju oni čiji su mentori napadali Vukovar, di sudstvo, reka bi na mig države, poništava presude Pupovčevim Novostima, di će se dat pare i sve počasti onim gmazovima koji kliču "Jebo vas Vukovar!".

Autoricu ovog romana, naprotiv, mediji ignoriraju ili napadaju, jer nije po volji ovoj vlasti, ali sad pustimo politiku, gledajmo samo literarno djelo.

Crni kaput je sjajan i uživat ćete u čitanju. Naježit se, zaplakat, negdi i nasmijat, ali tako s dobrim romanom i triba.

A meni niko ne može zabranit da maštam o danu kad će Hrvatska konačno progledat, da nas vode neki novi, pravi ljudi, neki najbolji Hrvati, snažni i vođeni ljubavlju za našu zemlju, ka recimo oni šta su branili Vukovar. Onda će se valjda moć snimit i film Crni Kaput.