Poštovana gospođo Pučka pravobraniteljice,

pišem Vam ovaj dopis temeljem primjedbi Vašeg Ureda predanih kroz proces javnog savjetovanja na prijedlog izmjena Zakona o obrani, konkretno sljedećeg pasusa objavljenog u javnim medijima:

"U slučaju osoba s invaliditetom te pripadnika nacionalnih manjina, radi se o osobama koje su nositelji određene karakteristike, odnosno pripadnici skupina koje su izložene određenoj vrsti predrasuda, stigmatizacije i/ili izolacije, što ih dovodi u poziciju manje zapošljivosti u odnosu na osobe koje nisu pripadnici ovih skupina.

Dakle, radi se o osobama koje su prepoznate kao ranjive u kontekstu njihove pozicije na tržištu rada. Štoviše, njihovim zapošljavanjem i vidljivošću odnosno zastupljenošću među zaposlenima u državnim i javnim tijelima, država šalje poruku kako poslodavcima, tako i društvu u cjelini.

S druge strane, prednost prilikom zapošljavanja za branitelje, odnosno članove njihovih obitelji, rezultat je honoriranja, u pogledu uloženog, riskiranog i pretrpljenog te pretrpljenih ozbiljnih posljedica od strane branitelja i/ili članova njegovih obitelji."

Vaša teza da su narečene prednosti za braniteljsku i članove njihove obitelji "honoriranje" pretrpljenih posljedica, odnosno svojevrsna "nadnica za strah", a bez priznavanja statusa ranjive društvene skupine toj populaciji, ne samo da ne stoji, već uvelike doprinosi društvenim podjelama koje su posljednjih godina, nažalost, zahvatile naše društvo, te daljnjoj stigmatizaciji branitelja kao nekakve "privilegirane i elitističke" društvene skupine.

Narečene zakonske prednosti za hrvatske branitelje uvedene su i zakonski dograđene u posljednjih desetak godina upravo zbog izričite ranjivosti hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u odnosu na ostatak društva kao cjeline, odnosno ostale ranjive društvene grupe temeljem vjerske orijentacije, nacionalnosti, te spolno/rodne orijentacije.

Kao što vjerojatno znate, jedan od osnovnih indikatora ranjivosti određenih društvenih stratuma je incidencija, odnosno prevalencija suicida u toj društvenoj skupini, te Vas ovim putem upućujem na studiju "Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj” autora Zorana Komara i Elvire Koić iz 2015. godine.

Ova metodološki vrlo ozbiljno pripremljena studija kroz longitudinalno praćenje stope suicida branitelja u razdoblju od četvrt stoljeća nedvojbeno dokazuje kako je ista uvelike statistički viša od stope suicida u općoj populaciji, a bilo bi interesantno danas je usporediti s podacima stope suicida ponekih u javnosti često apostrofiranih ranjivih skupina, kao što je recimo LGBTQI+ zajednica.
(https://www.google.com/.../posljednje-tri-godine-veterani...)

Također, prema recentnijim i relevantnim društvenim i kliničkim istraživanjima, branitelji statistički značajno više obolijevaju od raznih kroničnih bolesti, te ranije umiru u odnosu na svoje društvene vršnjake koji u ratu nisu sudjelovali (u prosjeku i do 14 godina ranije!), a i socioekonomski su u određenoj vrsti podređenog položaja spram ostatka šire zajednice jer im "prihodi zbog ratnog statusa nisu veći od ostatka društva, a u vlasništvu imaju manji broj nekretnina od prosjeka opće populacije".
(https://www.jutarnji.hr/.../istinom-protiv-predrasuda...)

Vas kao ombudsmana za ljudska prava u Republici Hrvatskoj, ovim putem iz pozicije osobe koja se kao javnozdravstveni djelatnik i bivši dužnosnik problematikom branitelja bavi već više od 30 godina, slobodan sam upitati:

Koja je to ranjiva skupina izuzev hrvatskih branitelja u ovoj zemlji doživjela sljedeće oblike javne stigmatizacije, šikaniranja i zlostavljanja kroz protekla tri desetljeća:

• javno objavljivanje grupnih popisa njihovih osobnih podataka uključujući i stupanj oštećenja organizma;

• ukidanje svih mirovinskih i socijalnih stečenih prava ukoliko su osuđeni na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci;

• višestruke revizije i ukidanja stečenih invalidskih i mirovinskih prava;

• prisilno psihologijsko testiranje i prijedlog ukidanja poslovne sposobnosti i obvezne prisilne hospitalizacije, bez prethodnih pravnih indikacija ili sudskog vještačenja;

• konstantno javno medijsko šikaniranje i negaciju traumom uzrokovane duševne boli (PTSP) i pejorativno etiketiranje sintagmom "lažnih invalida".

Lista ovih pitanja mogla bi biti i duža, ali završit ću primjerom od prije dvadeset godina kada je, poglavito iz političko-ideoloških razloga, pokrenuta hajka na psihosocijalnu mjeru pozitivne diskriminacije braniteljske djece kojima je dano zakonsko pravo upisa na fakultete temeljem prijeđenog izbornog praga.

Razlozi ove mjere bili su ukorijenjeni u tada dostupnim podacima kako generacije braniteljske djece, posebice HRVI-ja, u određenoj mjeri "kaskaju" za ostatkom svoje vršnjačke skupine, te im je tom mjerom htjela biti dana svojevrsna psihosocijalna potpora.

Da dugu priču učinim kratkom, cijela hajka protiv spomenutog zakonskog prava krenula je sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a po naredbi svojih političkih mentora predvodio ju je danas pravomoćno osuđeni kriminalac Tomislav Saucha.

U konačnici, pod pritiskom javnosti, Ustavni sud je ovu mjeru ukinuo, ali je Senat sveučilišta odmah potom, osnivanjem posebnog tijela u suradnji sa Vladom RH, krenuo u sanaciju mogućih negativnih posljedica novonastalog stanja.

Ovo bi Vam možda moglo zvučati poznato, jer je, pored mene, jedan od članova tog tijela bio i Vaš cijenjeni otac.

U konačnici, poštovana gospođo pučka Pravobraniteljice, nadam se da sam Vam ovim putem dao dovoljno indikacija kako su i branitelji jedna od najranjivijih društvenih skupina u Hrvatskoj, te i njihova prava treba sagledavati sa te osnove, a ne samo kao svojevrsni honorar njihovih društvenih zasluga.

Sa poštovanjem,
Herman Vukušić, dr. med.