Većina uobičajenih modela klimatskih promjena sada pretpostavljaju određeni stupanj ”negativnih emisija u budućnosti, oslanjajući se na veliku tehnologiju hvatanja ugljika, unatoč činjenici da još uvijek nije spremna za provedbu. A ako sve drugo zakaže, priča kaže, možemo geoinženjerirati Zemlju. No, problem je ove pripovijesti što se usredotočuje na simptome, a ne na uzroke propadanja okoliša. Čak i ako tehnologije na koje položimo nadu u budućnost isporučimo očekivano i ne dovedu do velike kolateralne štete obje su ogromne pretpostavke neće nam popraviti način razmišljanja. Ovo je kriza kulture i politike, a ne znanosti i tehnologije. Vjerovati da se možemo inovirati i inženjerizirati iz ovog nereda znači propustiti ključnu pouku antropocena da bavljenje procesima planetarnih razmjera traži poniznost, a ne aroganciju.

Naša civilizacija potkrijepljena je ekstraktivizmom, uvjerenjem da je Zemlja naša koju treba iskorištavati i besmislenom idejom o beskonačnom rastu na ograničenom teritoriju. Materijalni posjed kao biljezi postignuća, nagon za potrošnjom radi potrošnje i sljepilo za dugoročne posljedice naših postupaka, postali su dio kulture globalnog kapitalizma. Ali u tim stvarima nema ništa samo po sebi razumljivo, kako nas uče autohtoni narodi. Mnoge su autohtone skupine intimno upoznale svoje prirodno okruženje i održavale se tisućljećima, često usprkos teškim uvjetima. Shvatili su ograničenja onoga što ova okruženja mogu podržati, i shvatili su da je briga o okolišu istovremeno čin brige o sebi.

Pacifički će otočani odrediti zabranjena područja oceana kako bi izbjegli prekomjerni ribolov, dok bi se visokogorski poljoprivrednici u Andama za uzgoj svojih usjeva oslanjali na terase koje su smanjile eroziju. Nije slučajno da se čak 80% preostale svjetske biološke raznolikosti nalazi unutar teritorija naseljenih autohtonim narodima.

Obnova našeg odnosa s našim planetom ne znači napuštanje mnogih dostignuća naše civilizacije. Neke naše tehnološke inovacije mogu nam pomoći u liječenju simptoma ekološke više krize. No rješavanje uzroka znači napuštanje nekih pretpostavki na kojima je izgrađeno naše današnje društvo: beskonačni rast, instrumentalizacija prirodnog okoliša i vrsta.

Kako to izgleda u praksi Promjena kolektivnog mentalnog sklopa civilizacije zahtjeva promjenu vrijednosti. To znači educirati našu djecu o poniznosti i povezanosti, a ne o taštini i individualnosti. To znači promijeniti naš odnos s potrošnjom, razbiti čaroliju oglašavanja, proizvedene potrebe i status. To znači političko organiziranje, generiranje potražnje za politikom koja gleda dalje od nacionalne države i izvan životnog vijeka trenutačno živih generacija.

Pandemija Covid-19 pokazala je koliko je naša civilizacija krhka i kratkovidna. Iako je tehnologija igrala veliku ulogu u pronalaženju izlaza iz pandemije razvojem cjepiva, također je istaknula ograničenja čovječanstva jer su naša društva postala paralizirana suočena s prirodnim silama moćnijima od nas samih. I naš kaotičan odgovor pokazao je da tehnološka sposobnost nije zamjena za dobro političko vodstvo. Moramo se suočiti sa surovom stvarnošću da je naša civilizacija u svim svojim dostignućima duboko manjkava. Trebat će reimaginacija tko smo mi da bismo uistinu riješili ovu krizu.