Ne slažem se s onima koji kritiziraju izvještavanje o događajima u Srbiji na hrvatskim naslovnicama, tvrdeći da nas se to ne tiče i da bi trebalo podići, ako ne fizički, onda barem virtualni zid između Hrvatske i Srbije. Takav pristup nije samo nerealan, već i pogrešan sve što se događa u susjedstvu itekako utječe i na nas, bez obzira na to što tko mislio.
Posljednjih dana Beograd je postao središte masovnih prosvjeda, s desecima, pa i stotinama tisuća ljudi koji su stigli iz svih krajeva Srbije. Ako policija tvrdi da ih je bilo 107 tisuća, vjerojatno ih je zapravo bilo barem dvostruko više. Unatoč napetostima, srećom, nije došlo do većih sukoba, što pokazuje da u Srbiji ipak postoji određeni demokratski kapacitet. S obzirom na to da su se na ulicama pojavile vreće s kamenjem, lako se moglo dogoditi da sve krene u potpuno drugačijem smjeru.
Međutim, ne dijelim ni mišljenje onih koji u ovom prosvjedu vide primjer za Hrvatsku ili Europu. Iako je pohvalno što mladi u Srbiji žele bolje i pravednije društvo, realnost je da zemlja još uvijek nije sposobna na demokratskim izborima izabrati nikog osim Vučića a to je, na kraju, najvažniji pokazatelj stanja demokracije.
Sve drugo podsjeća na revolucionarni zanos, koliko god bio iskren i inspirativan. Iza mladih prosvjednika kriju se razjedinjeni oporbeni lideri, nesposobni složiti se oko ičega osim da Vučić mora otići. Unutar tog pokreta postoje i oni koji ga smatraju četnikom, i oni koji ga vide kao ustašu.
Hrvatska nema razloga likovati nad mogućim padom Vučića, jer njegov odlazak ne znači nužno boljeg nasljednika dapače, mogao bi doći netko još radikalniji. Sličnu bojazan dijele i europski političari. Za mnoge građane Srbije Hrvatska ostaje zgodan vanjski neprijatelj, što Vučić vješto koristi, a velik dio srpskog društva lako nasjeda na takvu retoriku.
Pozitivno je što Vučićeve teorije zavjere o hrvatskim agentima i inozemnim urotama nisu uspjele skrenuti fokus s pravih problema. No, vjerojatno je upravo zbog tih narativa dio građana ostao kod kuće, umjesto da se pridruži prosvjedima.
Ipak, koliko god ovakvi prizori bili dojmljivi, 200 ili 300 tisuća prosvjednika u metropoli s gotovo 1,7 milijuna stanovnika nije kritična masa za stvarne promjene. Vučić je preživio mnoge političke krize i svaki put se uspio vratiti još jači. Njegovi propagandni mediji već sada manipuliraju narativom, prikazujući prosvjede kao dio njegovog političkog plana.
Ovo je svakako ozbiljan udarac za Vučića, ali nije presudan. Njegova strategija uvijek se svodi na skretanje pažnje na sebe, na stvaranje dojma da je on žrtva koja se nesebično žrtvuje za Srbiju. Možda će sada iskoristiti priliku da organizira referendum o sebi ili još jedne izbore, u kojima bi ponovno presudila ruralna, a ne urbana Srbija.
Vučić se ponosi time što policija nije koristila silu protiv prosvjednika. Da jest, sudbina bi mu možda bila slična Ceausescuovoj. Nažalost, za razliku od Miloševića, on nikada nije završio u Haagu što znači da njegov kraj, barem za sada, nije na vidiku.
