Realno, nema državnika na svijetu – osim možda pape i Dalaj-lame – koji u trenutku brutalnog napada ne bi pokrenuo ratni stroj.
Izrael je to učinio 7. listopada 2025., nakon što su Hamasovi militanti upali preko granice, ubijali, palili i otimali civile. I sad, manje od dvije godine poslije, isti taj svijet koji je tada izražavao šok i solidarnost – priznaje Palestinu. U trenutku dok Hamas još drži taoce u tunelima Gaze.

Je li to pravedno? Ili je to politička verzija poruke da se teror dugoročno isplati?

Ako se država zaslužuje patnjom, onda Palestinci doista zaslužuju svoju. Ako se zaslužuje poviješću i kontinuitetom – onda ne. Nikada u povijesti nije postojala država pod tim imenom, a svaki pokušaj da se ona mirno stvori bio je odbijen. Oružjem. U ime opsesije koja se ni danas ne mijenja – uništenjem Izraela.

U svibnju je palestinska anketa pokazala da većina na Zapadnoj obali i dalje vjeruje da je napad na Izrael bio “opravdan”. To je hladna činjenica, ne propagandna etiketa.
Hamas je na vlast došao demokratski, a vlada autokratski. I svijet to zna. Pa ipak, priznanje države dolazi u trenutku kad je u Gazi gotovo sve što se moglo srušiti – srušeno.

Dakle, što točno Zapad priznaje? Državu? Narod? Ili ideju da se politički cilj može ostvariti kroz tunel iskopan ispod dječjeg kreveta?

Netanjahu nije bez krivnje. Njegov osobni obračun s pravosuđem zamutio je stratešku sliku rata. No jedno ostaje nepromjenjivo: Hamas je 7. listopada povukao Izrael u zamku, a svijet je – priznajući Palestinu baš sada – odlučio zaključati vrata iza njih.

To nije korak prema miru.
To je lekcija iz licemjerja.