Prvo zajedničko obilježavanje nakon 35 godina

Nakon 35 godina po prvi put je zajednički, u organizaciji Grada Vukovara i općine Bogdanovci, obilježen Dan hrvatskih branitelja Vukovara te obljetnica postrojavanja nenaoružanih odreda u Bogdanovcima! 10. ožujak, dan kad su u tom selu s dva šora nadomak Vukovara postrojeni prvi nenaoružani odredi ljudi među kojima su i neki od oni koji će nekoliko tjedana kasnije svojim tijelima herojski zaustavljati kolone tenkova JNA. Među njima i oni koji će biti herojsko jezgro obrane Vukovara od jugoslavenske i velikosrpske agresije.

Ime koje ostaje u središtu manifestacije

No, jedno se ne mijenja. Kolikogod glasno mi šutjeli o tome. Nekima fascinantno, drugima bizarno, trećima skandalozno, no, središnje ime te manifestacije i dalje je - Tomislav Merčep, za mnoge u Hrvatskoj i dalje jedan od heroja Domovinskog rata, unatoč pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda RH za zapovjednu odgovornost u ratnim zločinima.

Za one koji tu dolaze na postrojavanje sve je jasno. Neki ne priznaju njegovu krivicu, neki smatraju da krivica ne umanjuje njegove zasluge te da zbog toga ne smije biti zaboravljen. Pušta se audio zapis njegov govora tog dana. Govornici - načelnik, gradonačelnik, župan, izaslanici državne vlasti - svi osim jednog ističu njegove zasluge iz olujnih vremena. A tog jednog koji ne sudjeluje u tim laudama - aktualnog Vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske - očito sve to ne povlači za jezik, pa odlučuje to mudro preskočiti. Točnije, prešutjeti. Pozirajući pored portreta Tomislava Merčepa u ulju na platnu u Spomen domu u Bogdanovcima.

Kad opis stvarnosti postane problem

Spomenuti da je Merčep u Bogdanovcima u očima dužnosnika slavljen poput ratnog heroja koji je nepravedno na udaru zakona, u nečijim ušima isto je kao da je novinar osobno nekog proglasio herojem. Iako sama riječ uopće ne bi trebala automatski donositi neki apsolutni vrijednosni sud, a kamoli povijesnu presudu. Još od homerskih vremena heroji su često bili antiheroji koji su ruke okrvavili krvlju neprijatelja, samo zato što su im bogovi dali to za pravo.

Herojstvo i zločin nisu međusobno isključivi

No, ako smo nešto bili prisiljeni naučiti nakon Domovinskog rata, onda je to da se i u pravednoj obrani domovine, obitelji i kućnog praga itekako mogu počiniti ratni zločini. Jedno uopće ne isključuje drugo. Neki su među nama su heroji, neki pak posrnuli heroji.

Prestaju li nakon posrnuća biti heroji? Ovisi koga pitate. Jasno je da prestaju uzori kakvi su mogli biti. Sasvim sigurno da njihov status ratnog heroja ili ratnog zločinca ne ovisi o tome što će neki novinar o njima reći.

Posrnuli heroji hrvatskog rata

Praljak u svojem osobnom poimanju viteštva nije htio podnijeti i jedan jedini dan živjeti kao osuđeni ratni zločinac. Danas je teško prosječnog hrvatskog domoljuba uvjeriti da je on pravedno osuđen. Slika o Merčepu pak uvijek će biti jasno rascijepljena, prvenstveno zbog brutalnih zločina pojedinaca - kriminalaca koji su se nazivali merčepovcima.

Bez obzira na nijanse, Merčep, kao i Norac ili Praljak, danas potpadaju pod samu definiciju posrnulih heroja koji su izgubili milost bogova. Tko može demantirati da je Merčep bio među onima koji su u ranim danima gradili obranu Vukovara, tko može zanijekati da je Norac vodio obranu Gospića kad je bilo najteže? No, isto tako, tko može ne vidjeti da su oni na sudu pravomoćno osuđeni zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine koji su nedvojbeno počinjeni.

Država ne može graditi oltare

Da, neki dojučerašnji teroristi i masovni ubojice sutra bi već mogli biti pozvani na prijem u Bijelu kuću, no u ovom našem primjeru zauvijek će biti ispleten sanitarni kordon. Heroji mogu pasti u nemilost bogova, narod ih možda može potajice slaviti, ali država koja poštuje vlastite zakone jednostavno im ne može graditi oltare. Možda je moguće da isti čovjek bude heroj i ratni zločinac – ali država koja drži do sebe ne smije slaviti onog drugog. Odnosno obojicu.