Kazališni hit pod sumnjom

Nenad Stazić najpoznatiji je po FB komentaru da su pobjednici 1945. šlampavo obavili posao ubijanja narodnih neprijatelja. To je njegova ostavština, a ne njegov kazališni i politički rad.

No, bivši potpredsjednik Sabora, koji iz SDP-a nije izbačen zbog te skandalozne izjave već formalno zbog neplaćanja članarine (a zapravo kao kolateralna žrtva čistke u postkompartiji), očito ima još aduta u rukavu. Obično plagijatori plagiraju radove koji nikoga ne zanimaju pa nitko neće provjeravati. Neki opskurni magisterij ili slično. Zapanjujuće je tako otkriće Tomislava Čadeža da je u svojem kazališnom hitu Nenad Stazić gotovo od riječi do riječi prekopirao komediju srpskog pisca, koja je u Srbiji također bila hit. I to desetljećima nitko nije primjetio! Sve dok Čadež nije osjetio deja vu! Stazić je, kaže Čadež, preuzeo sve likove, njihova imena, fabulu, razvoj, pa čak i didaskalije! Da je riječ o nekom hadezeovcu, vjerojatno bi ga danima s užitkom razvlačili po svim naslovnicama.

Žarko Ivković: Vrhunac je to licemjerja hrvatske kulturne elite. Vice Mihanović bio je idealna meta za vježbanje moralne strogoće, jer utjelovljuje sve ono što tzv. urbana ljevica prezire, a Stazić je njihov intimus, suborac iz saborskih klupa i kazališnih foajea.

Analiza: sličnosti koje teško mogu biti slučajne

Tomislav Čadež: Analiza Mihićevih "Sirotih malih Hrčaka" i Stazićeve "Pljuske"

Likovi

Mihić: Prvi službenik – Drugi službenik – Šef – Ministar – Premijer – Prodavač novina.

Stazić: Prvi činovnik – Drugi činovnik – Šef – Ministar – Premijer (u verziji 2024. dodan je i lik Potpredsjednice, ali Premijer ostaje vrh).

Hijerarhijska shema i lanac tučnjave

Lanac događaja je isti: Dva službenika se posvađaju, Prvi udari Drugog (šamar/pljuska), Drugi uzvrati stolicom. Šef ih poziva,"disciplinski" ih tuče. Šef ide kod Ministra, ovaj tuče njega. Ministar ide kod Premijera, i njega Premijer fizički napada. Pada Vlada. To nije samo sličan motiv, nego identičan mehanizam zapleta, s istom hijerarhijom i istim vrhom – Premijerom.

Jezični motiv: bogumili/patareni, prezbiterijanski episkop, stećci

Kod Mihića: jezgra sukoba uključuje raspravu jesu li određeni "krstjani" bogumili ili prezbiterijanci, spominje se prezbiterijanski episkop i činjenica da od njih "više nema ništa osim stećaka". To je jedan od centralnih jezično-teoloških čvorova u tekstu.

Kod Stazića: isti tip rasprave – Prvi tvrdi da su bogumili prezbiterijanci, govori da imaju "svog prezbiterijanskog episkopa", Drugi ga ispravlja, uvodi patarene, adventiste itd., a zaključak opet ide preko stećaka ("ostali su stećci").

Dakle, ovdje nije riječ samo o tome da obojica spominju bogumile, nego da se preuzima isti sklop: bogumili/prezbiterijanci/episkop/stećci kao jezična mina oko koje se likovi glođu.

Model jezične komike (lingvistički ping-pong)

Oba teksta drže isti model: Dvojica likova vode beskonačni ping-pong oko gramatičkih oblika, naglasaka, "pravog" oblika riječi, pri čemu jedan docira drugome, a zapravo ni sam ne zna – i to je glavni generator konflikta.

Kod Mihića to su rasprave o pisanju i izgovoru, povijesnim i vjerskim terminima; kod Stazića se isti tip rasprave širi na "musa u jusi", azbuka/abeceda, "zajutrak" itd. Tu je preuzet mehanizam, ne samo jedan geg.

Šamar/pljuska i stolica

Kod Mihića: Prvi službenik ošamari Drugog, on mu uzvrati udarcem stolicom po glavi; isti motiv se kasnije multiplicira "prema gore".

Kod Stazića: Prvi opali pljusku (rasprava oko "prave hrvatske riječi" ide čak i preko termina pljuska/šamar/ćuška), Drugi ga udara stolicom po glavi; i taj obrazac postaje matrica kasnijih batina u višim ešalonima. Redoslijed i kombinacija sredstava (ruka + stolica) ista su i na istom mjestu u fabuli.

Završna scena i formulacija "mali ljudi"

Kod Mihića: Prodavač novina viče "Pala vlada!", službenici doznaju za pad vlade i zaključuju da se to njih ne tiče; eksplicitno je rečeno da "vlada ne zna ni da ja postojim“, da su "mali, mali ljudi", bez ikakvog utjecaja na "velike događaje".

Kod Stazića: završni razgovor, nakon pada vlade, također vodi dvojicu činovnika do iste poante – da se to njih ne tiče, da su mali, nevažni, da se neće ništa promijeniti u njihovom položaju. Königsknechtov povratak izvornom završetku zapravo vraća i tu Mihićevu logiku.

To je praktički preuzimanje istine rečenice (semantički) i funkcije: isti cinizam "malih ljudi" nakon pada vlade.

Sve ovo zajedno pokazuje da kod Stazića nije riječ samo o "sličnoj špranci", nego o nizu konkretnih preuzimanja: iste hijerarhije (s Premijerom na vrhu) istog lanca tučnjave, istog jezgrenog teološko-jezičnog spora (bogumili/prezbiterijanci/episkop/stećci), istog modela jezične komike, istog početnog fizičkog sukoba (šamar/pljuska + stolica), iste završne poante o "malim ljudima". To je upravo ona razina na kojoj pravnici i vještaci obično kažu da je granica slučajnosti i "inspiracije" odavno prijeđena.