Zašto se mi u Hrvatskoj tako usplahirimo svaki put kad netko objavi neko izvješće u kojem nas se zbog nečeg proziva zbog nečeg za što vjerujemo da ne odgovara stvarnosti? Da nije istina? Da je - laž? Šveđani se raspisali o ovome u Hrvatskoj, Nijemci razglabaju o onome. Francuzi o nečem trećem. Uglavnom, zločesti neki Hrvati.

No, u pravilu, kad malo zagrebeš ispod tih napisa, otkriješ da to nije pisao nikakav Lars, Hans ili François, već nekakav mali Ivica, Jovica ili Mujo.

Kad vidimo naslove poput recimo "Švedski udžbenici: Oluja je bila najveće etničko čišćenje u jugoslavenskim ratovima", onda zapravo nije pitanje kako su se Šveđani domislili takvoj nebulozi već - od koga prepisuju. Tu je i pitanje koje trebamo postavljati sebi: Je li tako teško svuda ponavljati istinu - da se nakon Oluje u do tada okupirane dijelove Hrvatske vratio daleko veći broj protjeranih nego što je u Oluji iz tih krajeva izbjegao?

Kad slušamo mantru da je Thompson zabranjen širom EU, onda je jasno da to nije mudrolija nekih tamo (ne)liberalnih vlada. Je li tako teško shvatiti da se radi o lokalnoj akciji nabujalog naturaliziranog puka s brdovitog Balkana, pred kojima lokalne vlasti drhte u strahu od nereda i gubitka izbora?

Naravno, nema koristi zauzimati uvrijeđenu pozu revnosnog kazahstanskog državnog činovnika koji diže tužbu protiv Borata, smatrajući da je neki tamo zapadni cirkusant s balkanskim genima uvrijedio njegovu domovinu ili nedajbože državnog poglavara.

Ako nisi spreman djelovati odlučno kao što to rade hrvatske komšije te se organizirano na dnevnoj razini boriti za vlastitu percepciju - onda zaslužuješ sve što te snađe.

Nemaš pravo iščuđavati se, a kamoli bjesniti. Ako čak i hrvatska država šuti kad austrijske vlasti uklanjaju hrvatske grbove s prvim bijelim poljem kao nešto samo po sebi sumnjivo, onda to znači da smo u suštini odavna - kapitulirali...