Rasprave o povijesnim sloganima i danas izazivaju snažne podjele u društvu, posebno kada se otvara pitanje gdje završava legitimni otpor totalitarizmu, a gdje počinje opravdavanje političkog nasilja
“SMRT FAŠIZMU” bilo je sasvim legitimno u trenutku kad te fašizam želi ubiti. To je čin logične opravdane samoobrane.
No u društvu koje je zatim imalo povijest masovnih likvidacija ljudi koji su, samo zato što ih je netko proglasio fašistima i neprijateljima revolucije, mučki likvidirani bez suda, kao i povijest brisanja građanskih prava onih koji su se usudili progovoriti drugačije, kad je “Smrt fašizmu!” bilo isto što i “Smrt fašistima!”, onaj koji to danas s takvom lakoćom uzvikuje zapravo poručuje da bi u sličnim okolnostima ponovio taj isti zločin.
Ili barem postavlja temelje da se on ponovi u budućnosti.
Oni koji bi jedni druge brisali kad dođu na vlast, naravno, prije toga moraju sustavno dehumanizirati onoga kojeg zamišljaju kao neprijatelja.
