Kad god treba zapaliti domaću javnost, iz rukava se izvlači susjedni predsjednik. Iza međusobnih prozivki ostaje ozbiljnije pitanje: zašto Zoran Milanović upravo u trenutku europskog jačanja obrane Hrvatsku uvjerava da je nešto više od dva posto BDP-a gotovo dovoljno?
Predsjednik Republike Zoran Milanović u Knin je ponovno stigao kao vrhovni zapovjednik, u pratnji načelnika Glavnog stožera Tihomira Kundida, generala koji se posljednjih tjedana našao usred otvorenog sukoba Pantovčaka i Banskih dvora.
Milanović tvrdi da je upravo on jedini civil koji može izdavati vojne zapovijedi, dok Vlada i Ministarstvo obrane upozoravaju da predsjednik svoje ustavne ovlasti tumači preširoko. Sukob je kulminirao nakon predsjednikove zabrane odlaska pripadnika Hrvatske vojske na mimohod u Parizu, kada je poručio kako će Kundid izvršiti njegovu zapovijed jer vojska počiva na subordinaciji.
U interesu stabilnosti sustava ključni akteri zasad izbjegavaju njegov konačni rasplet. No ozbiljno pitanje ostaje: smije li načelnik Glavnog stožera svaku predsjednikovu odluku automatski smatrati zapovijedi koju mora provesti ili i on mora procijeniti njezinu usklađenost s Ustavom i zakonima?
Od proslave Oluje do upozorenja protiv ulaganja u obranu
Milanović se u Kninu nije zadržao samo na obljetnici Oluje. Ponovno je otvorio pitanje povećanja izdvajanja za obranu, posegnuvši za upozorenjem britanskog povjesničara Nialla Fergusona.
Prema takozvanom Fergusonovu pravilu, država ulazi u opasnu zonu kada na kamate za javni dug počne izdvajati više nego za obranu. Ferguson tu granicu promatra kao znak da servisiranje ranijih dugova počinje gutati novac potreban za sigurnost i očuvanje državne moći.
Milanović tvrdi da je Hrvatska tu granicu već prešla te podsjeća da se u sličnoj situaciji nalaze Sjedinjene Američke Države, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Povećanje obrambenih izdvajanja zato promatra sa skepsom, ocjenjujući da je sadašnjih nešto više od dva posto BDP-a gotovo dovoljno.
Problem je u tome što se hrvatska situacija bitno razlikuje od primjera na koje se Ferguson poziva.
Kamate padaju, a obrambeni troškovi rastu
Hrvatski javni dug u apsolutnom iznosu raste, ali njegov udio u BDP-u nastavlja padati. Krajem 2025. iznosio je približno 56 posto BDP-a, dok je na kraju Milanovićeva premijerskog mandata bio blizu 85 posto.
Razlika je vidljiva i u cijeni njegova servisiranja. Hrvatska je u vrijeme neinvesticijskog kreditnog rejtinga za kamate izdvajala približno 3,5 posto BDP-a, dok se danas taj trošak procjenjuje na oko 1,5 posto. Fitch je Hrvatskoj u ožujku potvrdio ocjenu A-, dok je S&P kreditni rejting podignuo na A. HRT, Glas Istre
Dakle, izjednačavanje troškova kamata i obrane u Hrvatskoj ne događa se zato što kamate nekontrolirano rastu, nego zato što njihov relativni teret pada, dok se obrambena izdvajanja povećavaju.
To ne znači da javni dug više nije važan niti da svako povećanje vojnog proračuna treba prihvatiti bez rasprave. Naprotiv, javnost ima pravo znati što se kupuje, po kojoj cijeni i koliko će takva ulaganja opteretiti buduće proračune.
Ali Milanovićevo pozivanje na Fergusonovo pravilo stvara dojam da Hrvatskoj prijeti dužnička opasnost upravo zbog povećanja obrambenih izdvajanja. Dostupni pokazatelji takvu dramatizaciju zasad ne potvrđuju.
Vučić kao savršeni politički džoker
Kada argumenti postanu pretijesni, u hrvatsku raspravu gotovo po pravilu ulazi Aleksandar Vučić.
Milanović zna da spominjanje srbijanskog predsjednika dobro pali hrvatsku javnost. Vučić, s druge strane, jednako rado poseže za Milanovićem kada vlastitoj publici treba pokazati neprijatelja iz Zagreba. Jedan drugome služe kao politički džokeri – dovoljno glasni da prekriju neugodna pitanja kod kuće.
U ožujku je Milanović zbog Vučićevih izjava i postupaka čak otkazao planirani sastanak Procesa Brdo–Brijuni u Hrvatskoj, tvrdeći da za njegov dolazak ne postoje uvjeti. Nekoliko mjeseci poslije Plenković je, odbijajući predsjednikov poziv na hitan sastanak o stanju u vojsci, ironično poručio: „Neka zove Vučića.“ Večernji list, Index
Tako se srbijanski predsjednik iz stvarnog vanjskopolitičkog problema pretvara u sredstvo domaćeg političkog obračuna.
Čiji narativ Hrvatska ponavlja?
Najozbiljniji dio rasprave ipak nije Milanovićev odnos s Vučićem, nego njegova dosljedna skepsa prema jačanju NATO-a, pomoći Ukrajini i povećanju europske obrambene sposobnosti.
Kritičari zato njegove poruke opisuju kao proruske, dok Milanović tvrdi da samo odbija uvlačenje Hrvatske u tuđe ratove i nekontrolirano trošenje javnog novca. Optužba da svjesno radi za interese Kremlja nije dokazana i ne može se predstavljati kao činjenica. Međutim, legitimno je primijetiti da se njegovi argumenti često podudaraju s porukama europskih političara koji zagovaraju popuštanje Rusiji i slabljenje zajedničkog odgovora NATO-a.
Zato ključno pitanje nije je li Milanović „ruski čovjek“, nego zašto hrvatski predsjednik u trenutku najveće europske sigurnosne krize posljednjih desetljeća sustavno obeshrabruje ulaganja u obranu.
I zašto pritom, umjesto cjelovite rasprave o sigurnosti, troškovima i odgovornosti, ponovno poseže za Vučićem – čovjekom koji mu politički odgovara upravo onoliko koliko i Milanović odgovara Vučiću.
