Nedavno su u Vukovar poslovno svratili gosti koji su odsjeli u našem pansionu. Već pri prijavi na recepciji, dok su razgledavali interijer, primijetio sam kako su kratko razmijenili poglede. Pogled im je zapeo za spremnike za odvojeno prikupljanje otpada – papir, plastika, staklo – jasno označene i estetski dizajnirane, raspoređene po hodnicima kao dio naše male, ali dosljedne borbe za kulturu recikliranja i održivosti.

Zaintrigiran njihovim interesom, upitao sam čime se bave. Sa smiješkom su rekli: “Skupljamo smeće.” Ispostavilo se da vode privatnu tvrtku specijaliziranu za ekološko sakupljanje i zbrinjavanje biootpada. Rezultati njihove suradnje s gradovima, blago rečeno, impresivni su – primjerice u Daruvaru, gdje se količina skupljenog biootpada povećala čak dvadeset puta. Ne dvadeset posto – dvadeset puta. I taj broj i dalje raste.

Na prvu sam reagirao instinktivno: “Jeste li bili kod nas?” – misleći, dakako, na Grad Vukovar i bivšeg gradonačelnika Ivana Penavu. Pogledali su se i s dozom gorčine rekli: “Jesmo. Imali smo zakazan termin. Gradonačelnik nas je primio, ali nije ni podigao pogled dok je potpisivao papire ispred sebe. Samo je rekao: ‘Imate tri minute, žurim na sastanak.’”

Tri minute. Toliko je, u očima gradskih vlasti, vrijedna tema koja u drugim sredinama donosi konkretne uštede, rasterećuje gradske proračune, čisti okoliš, obrazuje građane i uvodi ih u praksu 21. stoljeća. Tri minute za održivost. Tri minute za budućnost.

A s druge strane – sati vijećanja i milijuni javnog novca potrošeni na nerealizirane marine, fontane koje svijetle praznim trgovima, LED rasvjetu u ulicama koje nemaju ni ljude ni svrhu, na “krijeste” i japanske trešnje koje nitko ne zalijeva, na dječje tobogane po cijenama koje bi šokirale i razvijenije zemlje – milijun eura za nekoliko kliznih cijevi. Kafići građeni na besmislenim lokacijama po cijeni od deset tisuća eura po kvadratu, montažne suvenirnice koje koštaju kao mali hotel – ali, eto, pune medijski prostor kao “razvojne atrakcije”.

I kako to obično biva – kad gradonačelnik kaže: “Javite se direktoru Komunalca”, to u praksi znači: “Ne zanima me.” Direktor ih je, istina, primio, površno saslušao i obećao poziv. Taj poziv, naravno, nikada nije stigao.

Jer prioriteti su negdje drugdje. U betonskim maketama “vizija” koje ne vide dalje od vlastitog mandata. U kvadratima, tenderima i PR objavama. Dok stvarne prilike nestaju u tri minute ravnodušnosti.

I onda se čudimo – zašto mladi odlaze? Zašto grad stagnira? Zašto se pod svjetlima ne vidi napredak, nego samo još jedna skupa kulisa za sve praznije ulice?

Možda je odgovor jednostavan: jer društva ne propadaju kad nemaju novca, nego kad izgube kompas.

A ovdje smo ga, čini se, zamijenili satom. I odbrojavamo – po tri minute svima koji još vjeruju da bi Vukovar mogao bolje.