Da su Karl Marx i Friedrich Engels sredinom 19. stoljeća, dok su pisali Komunistički manifest, znali da će njihove ideje u 21. stoljeću zastupati političari Republike Hrvatske – u najvišem domu naše države – vjerojatno bi se raznježili.

Oni su tada za gušenje industrijske proizvodnje optuživali buržoaziju. Naši političari danas za isti problem optužuju – Srbiju i Europsku uniju. Marx i Engels su za propast obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava krivili globalno tržište, a naši zastupnici Bruxelles. Nekad su se borili protiv jeftinih roba iz Indije i Kine, danas naši kukaju zbog – Kine i Azije.

Drugim riječima, ništa novo pod suncem. Samo što su Marx i Engels bili pioniri svoga vremena, dok su današnji političari tek reciklirani ideološki antikviteti.

Sve to što je sredinom 19. stoljeća zvučalo zavodljivo u očima europskih radnika, povijest je odavno dokazala – neizvedivo. Kolektivizacija sela, državne samodostatnosti, planske ekonomije – sve redom krah. Prirodni zakoni tržišta pregazili su sentimentalne parole. No naši ih političari i dalje rado vade iz naftalina. Zašto? Jer na njima i dalje kupuju glasove politički nepismenih birača.

Primjer dugovječnog predizbornog mita je kanal Dunav–Sava. Projekt se planirao još u doba Austro-Ugarske, kasnije u Jugoslaviji. Nikada nije realiziran. Ali je zato uoči gotovo svakih izbora iznova obećavan – osobito iz usta bivšeg župana Bože Galića. Četrdeset godina obećanja, a ni metar kanala. Ako ništa drugo, barem je to najjeftinije gradilište na svijetu – par parola i eto „radova“.

No današnje stanje prelazi i taj folklor. Doživljavamo vrhunac političkog cinizma i prevare birača, utjelovljen u ministru poljoprivrede Davidu Vlajčiću.

Prije tri godine, kad je Hrvatsku pogodila afrička svinjska kuga, Vlajčić je bio na barikadama. Prozivao je premijera da je „briselski sluga“, pozivao seljake na ustanak i galamio protiv ubijanja zdravih svinja. Bio je glasnogovornik pobune sela.

Danas, nakon što je političkom trgovinom sjeo u ministarsku fotelju, isti taj čovjek zastupa potpuno suprotan stav. Problem koji je nekad nazivao veleizdajom sada predstavlja kao državničku nužnost.

To je hrvatska politika u jednoj slici: ne mijenjaju se problemi, samo uloge u predstavi. Glumci su isti, scenarij isti, publika svake četiri godine opet kupi kartu – i opet se čudi raspletu.

U međuvremenu, vladajući i dalje prodaju iste parole: oživljavanje sela, povratak tradiciji, samodostatnost u hrani, obnovu obitelji i svijetlu budućnost. Sve to zvuči lijepo, ali brojke govore suprotno. Hrvatska danas uvozi oko 60 % hrane koju konzumira, a broj obiteljskih gospodarstava pao je za više od 30 % u posljednjih deset godina. Govoriti o „samodostatnosti“ u tim uvjetima nije politika – to je sprdnja.

Možda će tek kad na vlast dođu snage kojima glavna tema neće biti „ustaše i partizani“ ili „gdje si bio ’91.“, ova zemlja dobiti priliku za stvaran iskorak. Da prestane živjeti od obećanja i počne ulagati u ljude, znanje i razvoj.

Do tada, Marx i Engels mogu mirno spavati. Njihovi hrvatski „učenici“ i dalje marljivo polažu ispit iz političke demagogije. 
Razlika je samo u tome što publika   zna da gubi – ali svejedno plješće. 
A možda je vrijeme da – umjesto pljeska – napokon ustane i izađe iz kazališta.