Vukovar je i večeras bio u središtu nacionalnog dnevnika. Tema je bilo zapošljavanje pripadnice srpske nacionalne manjine u gradskoj tvrtki. Još jednom se pokazalo koliko se u našem gradu gotovo svaka odluka brzo pretvori u političko i nacionalno pitanje, umjesto da se razgovara o pravilima, kriterijima i odgovornosti.

Gradonačelnik je tom prilikom dao izjavu koja je, po mom mišljenju, važnija od same teme zapošljavanja. Na optužbe da “vraća dugove Srbima” odgovorio je:

„Ja Srbima ne moram vraćati nikakve dugove. Jedine dugove koje moram vraćati su dugovi od promašenih projekata i sudova koje je vodio bivši gradonačelnik.“

Ta izjava otvara pitanje o kojem se u Vukovaru rijetko govori smireno.

Je li gradonačelnik nekome „dužan“ zato što ga je netko podržao na izborima? To ne možemo znati. Izbori su tajni i tako treba ostati. Ali dugovi koji su nastali zbog ranijih odluka gradske vlasti nisu stvar mišljenja. To su brojke, sudske presude i zakonske obveze koje danas plaćaju svi građani – bez obzira na nacionalnost.

Ne znamo jesu li pripadnici srpske zajednice na posljednjim izborima glasali za Marijan Pavliček. Ako jesu, to ne bi trebalo biti problem, nego mogući znak za normalnije odnose u gradu. Možda čak i nadu da će se jednog dana, na nekom natječaji, kada su kandidati podjednaki, posao dobiti onaj koji je malo sposobniji, a ne onaj s “pravom” iskaznicom.

Godinama se u Vukovaru politika gradila na podjelama. Na strahu, nepovjerenju i stalnom vraćanju u prošlost. Takav pristup ostavio je duboke posljedice. Ne samo u odnosima između Hrvata i Srba, nego i među samim Hrvatima. To je činjenica s kojom se i danas suočavamo.

Zato posebno odjekuje kada se u istoj informativnoj emisiji predstavnik vukovarskog ogranka Domovinski pokret pojavljuje kao kritičar političkog zapošljavanja. Takve izjave svatko ima pravo iznijeti, ali javnost ih nužno promatra kroz iskustva iz prošlih godina i način na koji su se tada donosile kadrovske odluke.

U Vukovaru već dugo postoji osjećaj da politička bliskost često ima veću težinu od znanja i iskustva. Taj osjećaj, bez obzira koliko je u pojedinim slučajevima opravdan, razara povjerenje u sustav. A bez povjerenja nema ni stvarne promjene.

Zato se nameće jednostavno pitanje: jesmo li mi, građani Vukovara, svjesni koliko politika utječe na naš svakodnevni život?

Ako jesmo, a ipak biramo šutnju, onda i to ima svoju cijenu. Ako nismo, onda problem postaje još veći, jer znači da prepuštamo drugima da odlučuju umjesto nas.

Često čujemo da se „ništa ne može promijeniti preko noći“. To je točno. Ali isto tako je točno da se ništa neće promijeniti ni bez iskrenog suočavanja s prošlim praksama, bez obzira tko ih je provodio.

Politika, sviđalo nam se to ili ne, snažno oblikuje život u našem gradu. Možemo se praviti da nas ne zanima, ali posljedice ćemo svejedno osjećati.

Možda je zato vrijeme da prestanemo tražiti krivce samo u drugima. Da se, barem na trenutak, pogledamo u ogledalo i zapitamo se postoji li u ovom gradu prostor za pravednije, mirnije i normalnije društvo – i kolika je uloga svakoga od nas u tome.