Često se kaže da profesija ne određuje što čovjek misli, ali snažno utječe na to kako razmišlja i što mu izgleda razumno. Problem nastaje onda kada se ograničeni pogled jedne profesije preseli na vrh gradske politike. Tada se grad počinje voditi po logici koja nije gradska, razvojna ni strateška, nego uska i pojednostavljena – u ovom slučaju, po logici nastavnog plana tjelesne i zdravstvene kulture u područnoj školi.

U Vukovar se godinama vodila politika upravo na taj način. Važno je bilo da se stalno nešto radi: da se trči, gradi i pokazuje aktivnost. Razmišljanje, analiza i propitivanje smisla doživljavali su se kao odugovlačenje, a zaustavljanje kao poraz. Kao da je grad na satu tjelesnog – tko stane, gubi bodove.

Rezultati takvog razmišljanja danas su svima vidljivi. Imamo najskuplji kafić po četvornom metru u Hrvatskoj koji je prazan i ne radi. Ne zato što je netko pogriješio u detalju, nego zato što se nikada nije postavilo osnovno pitanje: tko će tamo dolaziti i zašto. Objekt je sagrađen da bi se pokazalo da se nešto radi, a ne da bi imao stvarnu funkciju u životu grada.

Imamo i betonske stupove Ekonomske škole koja, čak i da je dovršena, ne bi imala dovoljno učenika. Demografska stvarnost bila je poznata unaprijed, kao i problemi s izvođačem. No u toj logici to nije bilo važno – važno je bilo započeti gradnju. Danas se vode sudski sporovi koji, i ako se dobiju, najvjerojatnije neće donijeti ništa jer je stečaj posrnulog izvođača bio očekivan.

I na kraju – marina. Projekt koji najbolje pokazuje ograničenost takvog pogleda. Marina je izgrađena na lokaciji za koju se znalo da nije primjerena. Marina koja traži dislokaciju nečega što, kad se izgradi velika obaloutvrda s lukom, više uopće neće biti potrebno. Projekt koji sam sebe poništava, ali dobro izgleda na papiru i još bolje na fotografijama.

Sve to ima unutarnju logiku – ali samo ako grad promatraš kroz ograničeni okvir nastavnika tjelesnog. Grad kao poligon. Projekti kao sprave. Proračun kao trening-plan. U toj logici nije važno služi li nešto stvarnoj potrebi građana; važno je da postoji, da je vidljivo i da se može pokazati.

Zato se danas ljudi čude praznim objektima, dugovima i promašenim investicijama. A zapravo gledaju sasvim očekivanu posljedicu politike u kojoj je bilo važnije pokazati snagu nego razumjeti stvarne potrebe grada.

Grad se ne vodi kao sat tjelesnog. Ne pobjeđuje onaj koji je najviše gradio, nego onaj koji je znao zašto, za koga i do kada. Sve ostalo su promašeni projekti – i građani koji na kraju plaćaju cijenu tuđe skučenosti pogleda.