Postoji nešto duboko simbolično u državi koja u 21. stoljeću najavljuje veliki nacionalni projekt: popis svih mrtvih iz prošlog stoljeća.

Dok Hrvatska polako ostaje bez živih.

A bivši proizvodni pogoni Kombinata Borovo već 35 godina stoje kao nijemi spomenik jednoj drugoj vrsti smrti – smrti rada, proizvodnje i smisla. Ruševine koje nitko od osamostaljenja nije ozbiljno pokušao oživjeti.

U zemlji iz koje mladi odlaze brže nego što se mogu popisati, vlast odlučuje – popisat ćemo mrtve. Temeljito, sustavno, znanstveno. Dat ćemo im ime, prezime i povijesni kontekst. Možda i fusnotu.

Jer očito, problem Hrvatske nije što nema tko raditi.
Problem je što nemamo dovoljno precizno evidentirane mrtve.

Ironija koja pogađa srž problema

Ironija je gotovo savršena.

Dok sela u Slavoniji zjape prazna, dok se škole zatvaraju jer nema djece, dok gospodarstvo više podsjeća na improvizaciju nego na strategiju – država se vraća svom najdražem poslu: kopanju po prošlosti.

Ne da bi iz nje učila.
Nego da bi je – još jednom – politički prikladno prepakirala.

Između legitimnih ciljeva i pogrešnog trenutka

Naravno, uvijek postoji uzvišeno objašnjenje.
Istina. Dostojanstvo žrtava. Nacionalno pomirenje.

Sve su to legitimni ciljevi.
Ali problem nikada nije u ciljevima.

Problem je u trenutku.

Jer postoji razlika između naroda koji istražuje svoju prošlost kako bi razumio budućnost – i naroda koji istražuje prošlost jer budućnosti zapravo nema.

Politika sjećanja bez vizije razvoja

U Hrvatskoj se ne vodi rasprava o tome kako stvoriti nova radna mjesta, nego tko je prije 80 godina bio na “pravoj” strani.
Ne raspravlja se kako povećati proizvodnju, nego kako preciznije klasificirati masovne grobnice.

To nije politika razvoja.
To je politika sjećanja bez vizije.

I možda bi sve to bilo manje problematično kada bi bilo sporedno.
Kada bi se time bavili povjesničari, a ne političari.

Ali u Hrvatskoj prošlost nikada nije sporedna tema.
Ona je gorivo.

Jer prošlost ne traži rezultate.
Ona traži interpretaciju.

A interpretacija je uvijek lakša od stvarnosti.

Između stvarnosti i prošlosti

Stvarnost traži reforme.
Prošlost traži komemoracije.

Stvarnost traži odgovornost.
Prošlost traži emocije.

I tu dolazimo do one stare, neugodne misli Friedrich Nietzsche:
nije krv dokaz istine, nego njezina najlošija zamjena.
Jer gdje ima previše krvi, istina se ne vidi – ona se zamagljuje.

Zato se prošlost tako lako koristi.
Jer krv daje osjećaj istine, čak i kada je nema.

A sadašnjost je nezgodna.
Ona ne dopušta iluzije.

Mrtvi kao politički prostor

I zato se politički sustavi poput hrvatskog često osjećaju sigurnije među mrtvima nego među živima.

Jer mrtvi ne traže posao.
Ne traže plaću.
Ne traže reforme.

Ali preko njih se još uvijek mogu dobiti glasovi.

Pitanje koje ostaje visjeti u zraku

Na kraju, ostaje jedno jednostavno pitanje:

Hoće li Hrvatska prije uspjeti popisati sve svoje mrtve –
ili će ostati bez živih koji bi taj popis imali smisla čitati?