Ponekad imam dojam da su dolaskom društvenih mreža i globalnog, trenutačnog protoka informacija ljudi, umjesto informiraniji i svestraniji, postali upravo suprotno — intelektualno tromiji i logički ograničeniji. Ne u količini informacija, nego u sposobnosti da iz njih izvuku elementarne zaključke.

Ovoga tjedna to se najbolje vidi na primjeru ukidanja emisije Bujica. Društvene mreže desnog političkog spektra, ali i poneki „nepristrani komentatori“, uglas govore o — cenzuri. Riječ je postala zgodna, zvučna i korisna. Problem je samo jedan: ne odgovara stvarnosti.

Da bismo ukidanje neke emisije mogli nazvati cenzurom, mora postojati jasna i dokaziva zabrana — sudska odluka, regulatorna zabrana ili izravna intervencija vlasti. Koliko je poznato, ništa od toga se nije dogodilo. Ne postoji sudska zabrana emitiranja Bujice. Postoji samo službena odluka uprave Z1 televizije, prema kojoj je emisija postala neisplativa, ponajprije zbog sudskih tužbi koje se protiv nje vode.

Kako funkcioniraju sudske tužbe, osobito one vezane uz povredu ugleda i časti, znam iz prve ruke. Kao gradski vijećnik istovremeno sam nosio šest tužbi na leđima — tužili su me lokalni političari, direktori gradskih poduzeća i ravnatelji županijskih ustanova. Razlog? Javne izjave, kritike i optužbe za koje su tvrdili da im nanose štetu ugledu.

Od šest sporova izgubio sam samo jedan. Tada sam naivno vjerovao da je sudu dovoljno govoriti istinu. Brzo sam naučio lekciju: istina bez dokaza ne vrijedi ništa. Za svaku javno iznesenu tvrdnju morate imati neoborivu činjenicu i nepobitan dokaz. Sve ostalo je skupo — i za onoga tko govori, i za onoga tko mu daje medijski prostor.

Kako u prirodi sve teži evoluciji, tako sam i ja naučio kako doći do dokaza. Počeo sam objavljivati dokumente, ugovore, pa i ono što se voli nazivati „poslovnom tajnom“. Paralelno su evoluirali i uvrijeđeni lokalni moćnici — danas me više ni ne tuže. Naučili su da omjer 1:6 više nije realan.

Upravo tu leži ključ problema Bujice. Emisija nije zabranjena. Nije cenzurirana. Ukidanje je čisto poslovna odluka. Možete imati emisiju s velikom gledanošću, ali ako njezin voditelj iznosi niz tvrdnji koje ne može dokazati pred sudom, gledanost postaje teret, a ne prednost. Postaje ona stara narodna priča o kravi koja daje sto litara mlijeka, ali na kraju sve prevrne.

Postavlja se legitimno pitanje: je li to novinarstvo ili propaganda? Ako su argumenti jeftini, lako utuživi i bez pokrića, onda je odgovor jasan.

S druge strane, ako Bujanac doista vjeruje da je Bujica sudbinski važna za očuvanje demokracije, rješenje je jednostavno i zakonski potpuno dopušteno. Može osnovati trgovačko društvo, ispuniti zakonom propisane uvjete i pokrenuti vlastitu televiziju. U Hrvatskoj to nije zabranjeno.

Ali pravila postoje: treba dobiti koncesiju ili dopuštenje Vijeća za elektroničke medije, dokazati financijsku održivost, imati jasnu programsku osnovu i poštovati zakone o govoru mržnje, poticanju nasilja i zaštiti ljudskog dostojanstva. Problem možda i jest u tome što, kada bi ta pravila doista ugradio u svoj rad, emisija više ne bi bila toliko zanimljiva.

Cenzura nije kad vam netko ne želi plaćati tuđe sudske troškove.
Cenzura nije kad privatni medij kaže — dosta.
Cenzura je zabrana. A nje ovdje, koliko god to nekima smetalo, jednostavno nema.