Kad je The Beat Fleet još 2007. u pjesmi Smak svita otpjevao stih

„u Saboru opet isti debilizam, čiji je tata bio ustaša, a čiji partizan“,

to je zvučalo kao duhovita, ali precizna dijagnoza jednog političkog trenutka. Danas, gotovo dva desetljeća kasnije, taj stih više ne djeluje kao satira, nego kao opis trajnog stanja.

Da bi se dobio jasan osjećaj protoka vremena, vrijedi podsjetiti: to je razdoblje u kojem se jedno dijete začme, rodi, odraste, školuje i postane punoljetan čovjek. Generacija se promijeni — ali politički jezik ostane isti.

Ono što je tada prepoznato kao jalova politička regresija, s vremenom je postalo uobičajena metoda političkog opstanka. U nedostatku ideja, znanja, vizije i upravljačke sposobnosti, velik dio političkog prostora posegnuo je za provjerenim rješenjem: prošlost je pretvorena u stalni resurs. Ne kao tema za povjesničare, nego kao jednostavan i učinkovit okvir za dnevne sukobe.

Od 2007. do danas, povijesne podjele nisu nestale iz javnog prostora — one su se učvrstile. Postale su poznati jezik kojim se gradi lojalnost, mobilizira emocija i izbjegava razgovor o stvarnim problemima: kvaliteti obrazovanja, iseljavanju, korupciji, praznim gradovima, slabom gospodarstvu i dugoročnoj neodrživosti razvoja.

U takvom okruženju, na pitanja o produktivnosti, reformama ili javnim uslugama često se odgovara povijesnim temama. One su razumljive, emotivne i ne zahtijevaju rješenja — samo zauzimanje strane. Prošlost tako preuzima ulogu zamjene za politiku budućnosti.

To se moglo vidjeti i jučer, kada se doček hrvatskih rukometaša — događaj koji bi trebao biti zajednički trenutak sportskog uspjeha — dijelom pretvorio u pozornicu za poruke koje ne povezuju sve građane jednako. U prvom planu našao se Marko Perković Thompson, simbol za dio publike, ali i podsjetnik koliko se lako nacionalni uspjeh može preusmjeriti u ideološki okvir koji ne dijele svi. Time se ponovno otvorilo pitanje: znamo li uspjeh doživjeti zajedno, bez potrebe da ga opteretimo povijesnim prijeporima?

TBF je još tada precizno detektirao da se ne radi o ideologiji, nego o zamjenskoj politici. Povijesni identiteti često služe kao pojednostavljeni narativi iza kojih se skriva izostanak ozbiljne rasprave. A kako vrijeme prolazi, ta praksa ne slabi — ona postaje normalizirana.

Rezultat je društvo koje se rjeđe dijeli po programima, a češće po simbolima. Država u kojoj je ponekad važnije tumačenje prošlosti od planiranja budućnosti. Politički prostor u kojem je prošlost sigurna tema jer ne traži odgovornost, dok budućnost traži znanje, rad i rizik.

Zato stih iz 2007. danas zvuči toliko precizno. Ne zato što je bio proročanstvo, nego zato što je bio upozorenje. A najveći problem nije u tome što se nije slušalo — nego u tome što se na njega naviklo.