Kao po nekom nepisanom kalendaru, s prvim hladnijim danima i približavanjem Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, grad ulazi u svoje “sveto vrijeme” — dane kada se u domovima pale svijeće, kada se šuti i prisjeća, kada se pitamo jesmo li kao društvo zaslužili žrtvu onih koji su dali sve. Jer kad usporedimo njihovu patnju s pljačkom države, privatizacijom, političkim nepotizmom, korupcijom i moralnim raspadom — teško je ne osjetiti gorčinu.

I baš tada, kao po narudžbi, iz mraka isplivaju isti likovi — pseudo-političari čiji plan i program svake godine zasjeni službeni dan sjećanja. Taj je obrazac počeo još prije desetak godina, kada su neki shvatili da se na podjelama najlakše gradi politička karijera. Jer kad se narod podijeli, svaki tabor ima svog vođu, svog neprijatelja i svoju istinu. Sukob nije pogreška — sukob je njihov posao.

Političarima trebaju povrijeđeni ljudi i podijeljeni građani. Treba im netko kome će podgrijati bijes — po mogućnosti druge nacionalnosti. Sukob je njihov najjeftiniji alat, ideologija njihova trajna kampanja, a podjela njihov glavni proizvod. Dok narod raspravlja o “nama i njima”, nitko ne pita tko zapošljava rodbinu, tko gradi marine koje se ne koriste, tko kupuje stanove u Zagrebu, tko dijeli gradske natječaje i poslove. Nitko ne pita jer svi gledaju predstavu. A predstava je uvijek ista — dok mi gledamo kako se političari međusobno optužuju za izdaju, oni tiho dijele plijen.

Sjećam se sjednice Gradskog vijeća kada su predstavnici SDSS-a prigovorili tadašnjem gradonačelniku Penavi jer je sjednica zakazana na dan njihova vjerskog blagdana. Penava se odmah ispričao i rekao: “Da smo znali, sjednica bi bila odgođena.” Eto, toliko o “nemogućoj suradnji naših i njihovih” o kojoj danas svi vole dramatizirati. Kad postoji volja, postoji i razumijevanje.

A svjedočio sam i jednoj gotovo grotesknoj epizodi političke glume. U mom restoranu, za istim stolom, sjedili su “prvi Hrvat” i “prvi Srbin” grada. Ručak je bio ugodan, razgovor ležeran, dogovor postignut. Samo nekoliko sati kasnije, pred mikrofonom Hrvatskog radija Vukovar, ti isti ljudi vodili su “žustru” raspravu, optužujući se za nesuradnju i nerazumijevanje u pronalasku nestalih. Publika nije znala da su sve već dogovorili — ali predstava je morala ići dalje. Ide i danas.

Zato nema sumnje: aktualna “izložba”, najavljena neposredno pred 18. studenog, nije slučajnost. To je samo nova epizoda starog scenarija — pažljivo tempirana provokacija. Jedni je predstavljaju kao “kulturni događaj”, drugi kao “uvredu žrtve”. Mediji se zapale, naslovnice gore, društvene mreže eksplodiraju. Svi imaju svoju ulogu. Čak i gradonačelnik, koji bi trebao biti most između sugrađana, kaže da “ima važnijih obaveza”. Naravno da ima — jer mir nikome od njih ne donosi korist.

I tako iz godine u godinu — isti ljudi, isti scenarij, isti rezultat. Dok “profesionalci za nemir” glume zaštitnike nacionalnih interesa, obični ljudi i dalje traže posao koji ne postoji, gledaju djecu kako odlaze, a branitelji koji su preživjeli rat danas gube bitke s vremenom, zdravljem i nepravdom.

Ti izmišljeni sukobi neće otvoriti nijedno radno mjesto. Neće zaustaviti iseljavanje. Neće donijeti mir ni obiteljima žrtava. Hrvatska neće ojačati dokle god oni koji vladaju žive od naših podjela.

Zato možda “sveti studeni” treba početi gledati onako kako doista jest — kao mjesec kada se lažno domoljublje i lažna kultura pretvaraju u ritual političke manipulacije. Vrijeme je da prestanemo pljeskati pred mikrofonom, da prestanemo vjerovati u režirane sukobe i da počnemo misliti svojom glavom.

Jer jedno pitanje ipak ostaje: koliko ćemo još dugo dopuštati da naši životi, sjećanja i tuga budu gorivo za tuđe političke karijere?