Satira koja je prestala biti književnost

Sjećam se da sam jednom čitao dramski tekst – komediju koja je na duhovit, gotovo karikaturalan način secirala mentalitet glavnog lika i tadašnjeg socijalističkog društva.

Glavni lik bio je politički podoban član Partije koji je tragao za rukovodećim mjestom – ne da bi nešto radio, nego da bi bio na platnom spisku.
Rad mu je bio teret, ali funkcija izvor identiteta.
Sustav mu nije služio da bi stvarao vrijednost, nego da bi opravdao svoju poziciju.

Grandiozni projekti iz te satire – koje je podobni direktor želio realizirati – bili su klaonica krava u Indiji, izvoz svinjetine za iransko tržište te gradnja hotela na podvodnom tlu koje svake godine proguta kat. To su bili groteskni simboli politike u kojoj je važnije bilo izgledati ambiciozno nego biti razuman.

Kada metafora postane stvarnost

Danas više ne trebamo književnu metaforu.

U tom tonu bez poteškoća mogla bi se napisati nova verzija iste komedije.
Samo bi glavne uloge preuzeli vukovarski lokalni političari i njihovi stranački kolege, prijatelji, kumovi i članovi obitelji.

U taj scenarij savršeno se uklapa i gradnja komunalnog pristaništa „Marina“ u Vukovaru.

Kronologija koja ne ostavlja prostor za tumačenja

Dana 18. lipnja 2018. svečano je potpisan ugovor o gradnji komunalnog pristaništa „Marina“. Projekt je predstavljen kao razvojni iskorak, simbol investicijske vizije i strateškog promišljanja prostora.

No kronologija je neumoljiva.

Četrdeset i sedam dana prije tog potpisivanja, 2. svibnja 2018., Grad Vukovar izdao je građevinsku dozvolu investitoru Hrvatske vode za izgradnju obaloutvrde – upravo na istoj lokaciji. Dozvola je postala pravomoćna 25. svibnja 2018.

Dvadeset i četiri dana nakon pravomoćnosti te dozvole potpisan je ugovor o gradnji komunalnog pristaništa „Marina“ na istom prostoru.

To više nije stvar interpretacije. To je stvar redoslijeda činjenica.

Ako je postojao pravomoćan projekt velikog infrastrukturnog zahvata koji zahvaća oko 10 hektara prostora, onda je svaki drugi projekt na toj lokaciji morao biti usklađen s tom činjenicom. U suprotnom, netko je svjesno ignorirao kontekst.

Cijena pogrešne odluke

Marina je koštala oko 10 milijuna kuna. Nikada nije zaživjela kako je najavljivano. Danas se mora izmještati jer smeta projektu obaloutvrde.

Pitanje koje se nameće nije samo zašto je takva odluka donesena 2018. godine.

Puno je važnije pitanje zašto se o tome šuti danas.

Zašto sadašnja gradska vlast, koja se voli predstavljati kao racionalna i odgovorna, ne otvara pitanje političke i upravne odgovornosti? Zašto se uvode mjere štednje, smanjuju plaće i govori o racionalizaciji, a deset milijuna kuna javnog novca tretira se kao zatvoreno poglavlje?

Tišina kao politička odluka

Je li problem u tome što bi otvaranje tog pitanja značilo otvaranje arhive?
Je li problem u tome što bi se pokazalo da su odluke donosili isti ljudi koji i danas sudjeluju u vlasti?
Ili je problem u tome što bi se urušio mit o nepogrešivosti lokalne politike?

Jer ovdje nije riječ samo o jednoj marini.

Riječ je o obrascu.

Ako se projekt vrijedan milijune može pokazati promašenim, a da nitko ne osjeti potrebu objasniti kako se to dogodilo, tada poruka građanima glasi: odgovornost je opcionalna.

A kad odgovornost postane opcionalna, tada javni novac postaje apstraktan.
Tada proračun više nije novac građana, nego novac bez vlasnika.

Zato je ključno pitanje zašto današnji političari pronalaze razloge da ovu temu drže u ladici. Jer ladica nije administrativni prostor – ladica je politička odluka.

Ona znači: ne diraj.
Ona znači: ne otvaraj.
Ona znači: neka se zaboravi.

Publika koja sve plaća

Ali javni novac ne zastarijeva.
On ne postaje manje vrijedan zato što je prošlo nekoliko godina.
On ne nestaje zato što se o njemu ne govori.

Najopasnije u cijeloj priči nije to što je jedna investicija možda bila promašena.

Najopasnije je ako grad prihvati da je normalno ne postavljati pitanja.

Jer bez pitanja nema odgovornosti.
Bez odgovornosti nema povjerenja.
A bez povjerenja nema ni ozbiljne politike, nego samo produžena predstava.

Razlika je u tome što publika više ne sjedi u kazalištu.

Publika su građani.

I oni ne plaćaju kartu za ovu predstavu.
Oni je plaćaju iz vlastitog proračuna.

Zato pitanje više nije samo: tko je znao i tko je odlučivao?

Pitanje je: zašto danas nitko ne želi da se to sazna?