Zamislimo da George Orwell danas šeta Vukovarom. Ne bi mu trebale kamere na svakom uglu ni tajna policija da shvati kako je zakoračio u svijet vlastite fikcije. Ovdje, kao i u njegovoj slavnoj 1984., istina je stvar političkog dogovora, a stvarnost oblikuje onaj tko drži megafon. Samo što naš Veliki Brat nema brk ni strogo lice – nego osmijeh s plakata, PR tim i budžet (čitaj: javni novac) koji to sve uredno financira.

Poput Ministarstva istine koje prepravlja prošlost kako bi odgovarala sadašnjosti, i ovdje se činjenice dorađuju po potrebi. Marina, projekt koji nikada nije proradio, godinama je služila kao simbol “napretka”. Danas, kad se više ne može spasiti, mora se – ukloniti. Uz dodatni trošak. Prvo platimo da se izgradi, pa onda da nestane. Orwell bi to nazvao dvostruka misao. Mi to zovemo – gradski proračun.

Sličnu logiku slijedi i trg ispred bazena – betonsko-kamena ploha s nekoliko tobogana i klupa, vrijedna milijun eura. Čemu služi? Estetici? Funkcionalnosti? Građanima? Ne – kulisi. Jer ako već nema sadržaja, mora postojati pozornica na kojoj će gradonačelnik igrati ulogu modernog vizionara. A publika? Prazna. Kao i taj trg.

I tako, iz godine u godinu, iz kampanje u kampanju, ponavlja se ista rečenica: „Hilton stiže u Vukovar.“ Kao da je Hilton mitološka figura, a ne hotelski lanac. Već godinama, od kada je grad kupio ruševinu, slušamo da „uskoro kreće izgradnja“. To „uskoro“ postalo je trajnije od samog projekta.

No prava vrijednost Orwellove analogije ne krije se u betonu – nego u mreži osobnih interesa pažljivo zamaskiranih parolama o razvoju grada.

Gradonačelnikov otac kupuje zemljište na trasi buduće obilaznice – kao da posjeduje kristalnu kuglu ili, možda, službene prostorne planove prije nego postanu javni.

Njegova supruga ulaže u zemljište na trasi Janafovog naftovoda. Geostrateško poduzetništvo? Ili samo dobar tajming i još bolja informacija?

Sestra iznajmljuje kuću nepalskim radnicima, iako ih sam gradonačelnik javno proziva da „otimaju radna mjesta Vukovarcima“. Dakle: stranci su problem – osim kad plaćaju stanarinu obitelji.

U međuvremenu, gradonačelnikovi prijatelji iz Rodače preko noći postaju “veliki poduzetnici”. Nekada obični građani bez poslovnog traga, sada su gospodari podizvođača, urbanih intervencija i nerijetko – donatori kampanja. Poput partijskih drugova iz Orwellove distopije, ne dolaze do pozicija znanjem, već lojalnošću vođi.

U 1984., Veliki Brat ne traži da vjeruješ istini – traži da vjeruješ njemu. U Vukovaru više nije važno što je stvarno, a što izmišljeno. Marina je uspjeh – i kad ne radi. Trg je investicija – i kad zjapi. Hilton je pred vratima – i kad vrata još ne postoje.

Nije problem u tome što Orwellovu 1984. danas nitko ne čita. Problem je što je netko očito čita – kao priručnik.

U ovom gradu sve je moguće: da nefunkcionalna marina bude simbol razvoja, da se kupnja zemljišta čudesno poklopi s infrastrukturnim projektima, i da se istovremeno kritiziraju strani radnici dok im iznajmljuješ stan.

A kad pitaš: “Dokle više?” – sjeti se:
u Vukovaru fikcija uvijek ide u dva smjera.

Naprijed – prema obećanjima.
Natrag – prema privatnim računima.