U gradu u kojem vlast sustavno gradi unatraške – prvo šetnice, trgove, igrališta, adrenalinske parkove i kafiće, a tek onda, jedanaest godina kasnije, s neviđenim entuzijazmom najavi izgradnju vrtića i proširenje doma za starije – logika, kronologija i zdrava pamet odavno su poslane na neplaćeni dopust.

U Vukovaru, gdje gradonačelnika pri svakom rezanju vrpce snima više kamera nego Big Brothera u finalu sezone, očito smo odlučili biti ne korak, nego cijelu epohu ispred funkcionalne realnosti.
Zahvaljujući vizionarskoj domišljatosti naše lokalne političke elite, Vukovar se s ponosom može proglasiti neslužbenim svjetskim rekorderom u disciplini: najskuplje plaćen PR za najkraće korišteno javno dobro.

Riječ je, naravno, o onom vizionarskom čudu na vodi – službenog naziva “Komunalno pristanište”, navodno klase “Marina”, na Dunavu, otvorenoj 2019. godine uz fanfare, mažoretkinje, ministre i ozarena lica, kao da se ne radi o improviziranoj plutajućoj bini, već o novom Monte Carlu. Danas, samo pet godina kasnije, ta ista marina mora – doslovno – nestati. Jer, gle čuda, smeta velikom projektu Hrvatskih voda koji je, usput rečeno, bio planiran još tamo 2010. godine. Da, dobro ste pročitali. Znalo se. Ipak se gradilo. I sad se – uklanja.

Cijena te “privremene sreće”? Skromnih 9,6 milijuna kuna, odnosno oko 1,28 milijuna eura. Za te novce danas možete dobiti sasvim pristojnu osnovnu školu, vrtić s dvorištem ili – recimo – 250 godina doručka za sve goste mog pansiona, uključujući domaći pekmez i osmijeh konobara.

Ali hajde da ne cjepidlačimo oko korisnosti. Marina je bila – lijepa. Fotogenična. Imala je svoj Instagram trenutak. Ministrica Žalac i vječni Butković smješkali su se kao da puštaju u pogon novu obalu Opatijske rivijere, a ne plutajuću pozornicu bez struje, vode i ijedne dozvole. Jer da – marina nikada nije imala uporabnu dozvolu. Nije imala ni osnovne uvjete za rad. Nije bila legalna ni za ribolov, a kamoli za nautički turizam.

I sada, kad se konačno treba provesti ono što se znalo još prije 15 godina – marina ide pod vodu. Ali ne zbog plima i oseka, već zbog potpune nepotrebnosti.

Što nam to govori? Da su oni koji su 2016. donijeli odluku o gradnji – planske dokumente ili nisu čitali, ili su ih pažljivo preskočili. A građani? Građani su – kako i priliči – sve to uredno platili.

Kako prenose mediji, jedan Razočarani Vukovarac u anonimnom e-mailu pogođeno pita:

“Ako se znalo da dolazi projekt uređenja obale, zašto se gradila marina koju će se maknuti? I zašto se nitko od odgovornih danas ne pita gdje su otišli milijuni kuna?”

Odgovor je jednostavan: milijuni nisu “otišli” – oni su investirani u dvodnevnu medijsku ekstazu. I to im je, pokazalo se, bila jedina funkcija.

Jer u Vukovaru nije važno što se radi, već kako izgleda kad se slika. A kad se kamera ugasi – projekt se može zatrpati. Doslovno. Ili se može pretvarati da je uspješan, poput onih japanskih trešanja koje se posade, ali se nikada ne zalijevaju.

I što sad? Sad kreće nova epizoda: marina se mora fizički ukloniti. Treba pronaći nova sredstva, nove izvođače, nove rokove i – naravno – osigurati nova slikanja. Jer kod nas je sve moguće. Osim odgovornosti.

Ali ne tugujmo. Mogli smo, recimo, izgraditi žičaru iz Borova naselja do Sotina, preko Vodotornja, čisto zbog ceremonije otvaranja. Ovako smo samo “utopili” 1,3 milijuna eura. Jeftino. Gotovo simbolično.

A netko bi mogao upitati – a što je s Trgom Dražena Petrovića? Tamo smo, za milijun eura, dobili dva dječja otoka, par klackalica, tobogan i nekoliko klupa.

Ili s najskupljim gradskim kafićem u državi, izgrađenim javnim novcem, odmah pokraj postojećih privatnih lokala – da se malo zaintrigira tržište, pa što bude.

Ne zaboravimo ni najskuplju montažnu suvenirnicu, postavljenu na ulazu u simbol Simbol hrvatdkog zajedništva – Vukovarski vodotoranj.

I tako, drage Vukovarke i Vukovarci, naša marina – iako kratkog vijeka – sjaji kao zvijezda među promašenim, ali rekordno skupim projektima. Ponovno dokazujemo da Vukovar zna prepoznati trenutak – makar on trajao samo do prve bujice ili prvog papira s državnim pečatom.

A što je možda najfascinantnije – sve to nije ni okrznulo gradonačelnikovu popularnost. Na predstojećim izborima njegov izabranik – mlad, upravljački neiskusan, ali svjetonazorski ispravan – ima jednake šanse kao i iskusni protukandidat. Jer kod nas je politika pitanje dojma, ne dosega.

I možda baš zato kod nas i dalje prolazi omiljena mantra svih lokalnih mesija:

“Možda nije bilo najpotrebnije. Možda je i preskupo. Ali je napravljeno u interesu grada Vukovara i Vukovaraca.”

Pa kad je već tako – zašto stati? Ajmo platiti još koji milijun za još koji projekt. Možda ga nećemo nikad koristiti. Ali ćemo ga – kako dolikuje – slikati. Pa makar ga poslije morali rušiti.