Privatna objava, institucionalna kazna

Izricanje opomene pred otkaz prof. Boris Havel zbog objave na privatnom profilu, napisane u privatno vrijeme i u satiričnom tonu, u kojoj je komentirao skup Antife, daleko je više od internog stegovnog postupka. Riječ je o odluci koja s pravom izaziva zabrinutost jer otvara pitanje gdje završavaju institucionalne ovlasti, a gdje započinje sloboda izražavanja pojedinca.

Ako se profesor može sankcionirati zbog političkog komentara izvan nastavnog procesa, tada više nije jasno postoji li uopće granica između profesionalne uloge i privatnog građanina.

Ljudska dimenzija slučaja

Iza pravilnika, odluka i povjerenstava stoji i vrlo konkretno ljudsko pitanje. Kako se osjeća profesor koji godinama predaje, objavljuje i profesionalno radi svoj posao, a zatim biva disciplinski kažnjen ne zbog stručne pogreške, nego zbog izrečenog političkog stava?

Takva poruka ne djeluje kao zaštita ugleda institucije, nego kao upozorenje: mišljenje je dopušteno samo dok je u skladu s prevladavajućim svjetonazorskim obrascem.

Dvostruki kriteriji na Fakultetu političkih znanosti

Posebno problematičan aspekt ovog slučaja jest dojam selektivnosti na Fakultet političkih znanosti. Dok se u slučaju prof. Havela poseže za jednom od najtežih stegovnih mjera, brojni javni istupi drugih profesora s istog Fakulteta – uključujući i one koji su relativizirali ili dovodili u pitanje same temelje hrvatske državnosti – prolazili su bez ikakvih institucionalnih posljedica.

Takva neujednačena praksa ne može se objasniti brigom za ugled ustanove. Ona prije upućuje na vrijednosnu i političku pristranost.

Kažnjava li se ponašanje ili stav?

Zato je legitimno postaviti ključno pitanje: sankcionira li se u ovom slučaju konkretno ponašanje profesora ili njegov politički i svjetonazorski stav koji je dijelu akademskog i aktivističkog kruga neprihvatljiv?

Ako se kriteriji primjenjuju ovisno o tome tko govori i što govori, tada akademska sloboda prestaje biti univerzalna vrijednost i postaje alat discipliniranja.

Opasna poruka akademskoj zajednici

Ako akademska zajednica počne kažnjavati mišljenje, a ne stvarnu profesionalnu povredu, tada ovaj slučaj prestaje biti pitanje jednog profesora. On postaje simptom dubljeg problema – stanja akademske slobode u društvu.

Takav smjer vodi prema autocenzuri, sužavanju javnog prostora i intelektualnoj stagnaciji. A cijenu toga dugoročno ne plaćaju samo profesori i studenti, nego društvo u cjelini.