Nije problem Kerum. Problem je navika.

Da se ne zove Kerum, da nema poznato lice i političku prošlost, ovaj slučaj vjerojatno bi završio u rubrici “crna kronika” s tri rečenice i bez ikakvog šireg odjeka. No kako se zove Željko Kerum, priča je isplivala. I dobro da jest, jer ne govori samo o jednom čovjeku, nego o mentalitetu koji je duboko ukorijenjen u hrvatskom političkom životu.

Vožnja bez vozačke. Sudar. Bijeg. Pokušaj da netko drugi “preuzme volan”. Sve to u jednom popodnevu. Ne kao nesretan splet okolnosti, nego kao niz svjesnih odluka osobe koja je očito računala da se – kao i mnogo puta ranije – stvari mogu riješiti mimo pravila.

“Ma sredit će se” – rečenica koja je pojela državu

Ako postoji neslužbeni slogan hrvatske politike, onda je to upravo ova rečenica. Ne piše u zakonima, ali se prenosi iskustvom. Ona objašnjava zašto se zabrane ignoriraju, zašto se s mjesta nesreće odlazi bez straha i zašto se, umjesto poziva policiji, okreću brojevi iz imenika.

Kerumov slučaj samo je sirovo, ogoljeno izdanje tog obrasca. Bez puno sofisticiranosti, bez suptilnosti, gotovo školski. Onako kako to rade oni koji su godinama navikli da im se granice ne postavljaju.

Kad “običan” vozi – plaća. Kad političar vozi – pregovara.

Tu dolazimo do srži problema. Pravna država u Hrvatskoj nije nepoznat pojam, ali jest selektivan doživljaj. Za većinu građana prometni prekršaj znači kaznu, bodove i zabranu. Za dio političke i društvene elite – to je tek neugodnost koju treba amortizirati.

Zato ovaj slučaj bode oči. Ne zato što se dogodio sudar, nego zato što je refleks bio bijeg, a plan B – zamjena identiteta. To ne radi netko tko se boji zakona, nego netko tko je navikao da je iznad njega.

Tabloidna priča, ozbiljna poruka

Da, ovo je idealan materijal za tabloide: zatvor, moćnik, policija, obitelj, “naš čovik”. Ali ispod te površine skriva se ozbiljna i nimalo smiješna poruka. Sustav funkcionira tek kad se netko spotakne dovoljno glasno i dovoljno javno.

Pitanje je koliko je onih koji se nisu spotaknuli. Koliko je vožnji bez dozvole prošlo nezabilježeno, koliko je nesreća “riješeno među sobom”, koliko je prekršaja nestalo u ladicama.

Kerum je samo ime. Lista je duga.

Tko god misli da je ovo izoliran incident, ili da će zatvor na Bilicama promijeniti političku kulturu, vara se. Isti obrazac može se pronaći u raznim aferama, od lokalne do nacionalne razine, kod lijevih i desnih, starih i novih.

Razlika je samo u stilu. Netko to radi bahato i otvoreno, netko tiho i “institucionalno”. Suština je ista: uvjerenje da pravila vrijede za druge.

Jedan je završio u ćeliji. Ostali i dalje voze.

Kerum je ovaj put platio cijenu. Ne zato što se sustav iznenada pročistio, nego zato što se niz okolnosti poklopio. No dok god ovakvi slučajevi ostaju iznimka, a ne pravilo, poruka političkoj klasi ostaje ista: rizik se isplati.

I zato ova priča nije o jednom Audiju, jednoj Mazdi ili jednoj zabrani vožnje. Ovo je priča o državi u kojoj previše njih misli da imaju pravo na žmigavac za skretanje – i kad im je crveno.