U svijetu koji se ponovno brutalno preslaguje po zakonima sile, izjava izraelskog premijera otvara neugodnu, ali nužnu raspravu: može li moral opstati bez moći koja ga štiti — ili je to tek utješna priča za poražene
Rečenica koja para iluzije
Benjamin Netanyahu citirao je Willa Duranta i izrekao ono što mnogi nerado priznaju:
moralnost sama po sebi nije dovoljna za opstanak.
Usporedba Isusa Krista i Džingis-kana nije bila provokacija radi provokacije, nego podsjetnik na obrazac koji se kroz povijest ponavlja.
I koji, koliko god zvučao cinično, rijetko odstupa.
Je li pogriješio? Ili je samo rekao naglas
Je li pogriješio?
Teško.
Jer povijest ne nagrađuje nužno one koji su u pravu, nego one koji su spremni, organizirani i — dovoljno snažni.
Molitva ne garantira život na ovom svijetu.
Ne ulaziš u kavez s lavom kako bi ga urazumio.
To nije cinizam. To je elementarna realnost.
Moral bez zaštite je ranjiv
Durantova misao, koju Netanyahu priziva, udara u samu srž problema: moralno superiorna civilizacija može pasti ako nema snagu da se obrani.
I to nije teorija.
To je povijesna konstanta.
Carstva, države i narodi koji su vjerovali da je ispravnost dovoljna — redovito su završavali kao fusnota.
Nije pitanje simpatije, nego razumijevanja
Ne znači to da je Netanyahu moralno superioran.
To nije ni tvrdnja, ni poanta.
Poanta je da jasno artikulira ono što mnogi izbjegavaju reći: njegov narod živi u okruženju gdje prijetnja nije hipotetska, nego trajna.
I u takvom okruženju, rasprava o moralu bez rasprave o snazi postaje — luksuz.
Opasna utjeha slabih
Najveća opasnost nije u cinizmu, nego u samozavaravanju.
U uvjerenju da će dobro pobijediti samo zato što je dobro.
Povijest, nažalost, ne funkcionira tako.
Dobro bez moći često završi poraženo.
A oni koji to ne žele priznati obično to nauče — prekasno.