Na današnji dan prije 24 godine, 9. srpnja 2001., Goran Ivanišević ostvario je najveći trijumf hrvatskog sporta – osvojio je Wimbledon kao 125. igrač svijeta, stigavši na turnir s pozivnicom organizatora. Bio je to jedinstven i neponovljiv trenutak u teniskoj povijesti.

Na slavnom središnjem terenu All England Cluba u finalu su se susreli Ivanišević i Australac Patrick Rafter. Nakon dramatičnog meča u pet setova – 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 – Goran je konačno došao do svog prvog Grand Slam naslova, nakon što je u prethodna tri finala (1992., 1994., 1998.) ostajao kratkih rukava.

Ivanišević je i danas jedini tenisač u povijesti koji je osvojio Grand Slam kao nositelj pozivnice i najniže rangirani igrač kojem je to uspjelo.

Hrvatska je slavila kao nikada prije, više od 100 tisuća ljudi dočekalo ga je u Splitu, a svi koji su toga dana gledali finale pamte trenutak kad je Rafter poslao lopticu u mrežu, a Goran pao na travu i zaplakao; zajedno s milijunima Hrvata. 

Ima jedna anegdota iz mog djetinstva kad je Goran igrao to finale. Moja mama je bila veliki obožavatelj Ivaniševića (žena obožava Splićane i njihov mentalitet) i puna napetosti je pratila cijeli Goranov put do finala Wimbledona. Sjećam se njezinih riječi i gestikulacija i osjetila sam kako je ovaj trenutak nevjerojatno bitan, ne samo za sportaša nego i moju mamu i cijelu Hrvatsku. Uglavnom, tijekom meča, dolaze moje dvije tetke na kavu, a moja mama, onako sva napeta im daje kavu, "džezvu" i šalje ih van na terasu ljutito im govoreći "Što ste uopće dolazile? Goran igra finale!" 

Moje tetke su je čudno pogledale, rekle da nije normalna, skuhale kavu i otišle van same popiti tu kavu. Sat i pol vremena je prošlo, Goran još igra, mama ludi, a tetke nas pozdravljaju "jer su popile kavu i idu kući". Mama onako nesvjesno im odmahne gledajući u televizor, a samo nekoliko trenutaka kasnije, Rafter zabija onu lopticu u mrežicu i Goran osvaja Wimbledon. Nikad to neću zaboraviti, mama je van sebe, ja sam van sebe, cijela Hrvatska "ne zna" gdje je. 

Uistinu, bio je to dan koji je prerastao sport; postao je dio kolektivne uspomene i nacionalnog ponosa.