Nasljeđe ponašanja, a ne odgovornosti

U zemlji koja se i dalje vodi kao naša, premda joj je politički sustav bliži
obiteljskom poduzeću s ograničenom odgovornošću prema stvarnosti, vlast se
ne zaslužuje – vlast se nasljeđuje kroz obrasce ponašanja. Tu ne vladaju ljudi,
nego navike: šutnje, klimanja i povremenog moralnog istezanja koje završava
istegnućem istine.

Premijer kao simptom, ne rješenje

Na čelu države nije premijer, nego simptom. On nije izabran da vodi, nego da
traje. Čovjek koji se pojavljuje kao rješenje, a funkcionira kao dokaz naše
nesposobnosti. Njegova retorika je poput vremenske prognoze: uvijek obećava
razvedravanje, čak i dok tonemo u govna. Govori o reformama kao što pijanac
govori o triježnjenju – s uvjerenjem koje traje točno do prvog iskušenja. Njegovi
govori su pažljivo pripremljeni tako da zvuče duboko, a da pritom ne sadrže
ništa što bi se moglo provjeriti. Svaka rečenica počinje odlučno, a završava
otvoreno – kako bi svatko mogao u nju upisati vlastito razočaranje.

Kolektivna biografija ministara

Njegovi ministri imaju kolektivnu biografiju. Ljudi koji su do jučer bili nitko, a
danas su dokaz da je sustav sjeban – pod uvjetom da znaš kroz koja se vrata
ulazi bez kucanja. Njihova stručnost mjeri se stupnjem lojalnosti, a odgovornost
sposobnošću da nestanu iz kadra kad kamera postavi neugodno pitanje.

Uhljebništvo kao kulturna baština

Uhljebništvo, ta autohtona disciplina, ovdje je uzdignuto na razinu kulturne
baštine. Moglo bi se kandidirati za UNESCO, pod kategorijom „nematerijalna
nepokretnost“. Uhljeb ne traži posao – posao traži njega, ali isključivo u
zatvorenim prostorijama, bez propuha javnosti. On je stalni podsjetnik da se
sustav ne održava radom, nego raspodjelom.

Poltronstvo bez zadrške

Poltronstvo, s druge strane, nije više ni skriveno. Ono se nosi kao značka, gotovo
s ponosom. Poltron ne šapuće – on govori jasno i glasno, ali uvijek tuđe riječi.
On je megafon bez vlastitog izvora zvuka. Kad vođa pogriješi, poltron će
objasniti da je riječ o višoj logici koju obični smrtnici ne mogu razumjeti.

Zakoni kao alat selektivne pravde

Zakoni se donose u atmosferi koja podsjeća na improvizaciju, ali bez talenta.
Pišu se tako da budu dovoljno nejasni da ih se može savijati, a dovoljno jasni da
se mogu primijeniti na one koji nemaju zaštitu. Pravda ovdje nije slijepa – ona
ima selektivni vid, fokusiran isključivo na slabije.

Narod kao statistika i dekor

Narod, taj mitski subjekt političkih govora, u stvarnosti postoji samo kao
statistika i dekor. Kad treba popuniti trg, zove ga se građanima. Kad treba
popuniti proračun, zove ga se obveznicima. Kad treba objasniti neuspjeh, zove
ga se ne razumijevajućom masom. U svim varijantama, njegova je uloga ista: da
postoji bez suvišnih pitanja.

Izbori bez stvarnog izbora

S vremena na vrijeme, organiziraju se i izbori. To je svečani događaj na kojem
građani biraju između ponuđenih opcija koje su pažljivo usklađene da vode
istom rezultatu. Time se održava važan osjećaj sudjelovanja, bez nepotrebnog
rizika promjene.

Pobuna kao društveni ritual

Pobune se događaju, ali više kao društveni događaji nego politički preokreti.
Transparenti se nose kao modni dodatak, parole kao refreni koje svi znaju, ali
nitko ne čita. Nakon toga slijedi povratak u rutinu, jer je rutina jedina stabilna
institucija u zemlji u kojoj se sve drugo mijenja da bi ostalo isto. U trenucima
krize, kada stvarnost postane osobito naporna, vlast izlazi s izvanrednim
mjerama: povećanjem optimizma u javnom prostoru i smanjenjem dostupnosti
činjenica. Pokazalo se da ta kombinacija daje stabilne rezultate, osobito kod
građana sklonih zaboravu.

Ravnodušnost kao vrhunac sustava

U toj trajnoj predstavi, najopasniji trenutak nije skandal, nego ravnodušnost.
Skandal barem podrazumijeva reakciju. Ravnodušnost je stanje u kojem sustav
napokon postiže savršenstvo – kad više nitko ne očekuje ništa, pa se ništa ne
mora ni opravdavati.

Republika navike

I tako Republika funkcionira. Ne zato što je uređena, nego zato što je naviknuta.
Vlast vlada, oporba kritizira, uhljebi opstaju, poltroni napreduju, a narod –
narod čeka. Ne zna točno što, ali čeka disciplinirano, kao da će netko jednom
objaviti da je predstava završila i da se može kući.

Bez izlaza iz predstave

Samo što izlaza nema. Jer jebiga, ovo nije kazalište.

Opasno pitanje

A onda, s vremena na vrijeme, pojavi se pitanje. Ne glasno, ne herojski – više
kao šum koji se ne da utišati: što ako problem nije samo u njima, nego i u
nama? Što ako ovaj cirkus ne traje zato što je dobro režiran, nego zato što
publika nikada ne napušta šator?

Promjena navike

To je opasno pitanje. Jer ono ne traži promjenu vlasti, nego promjenu navike. A
navika je ovdje najčvršća institucija.

Sudjelovanje u iluziji

Zato predstava traje. Vođa govori, poltroni razumiju, uhljebi provode, a narod
gleda. I svi, na svoj način, sudjeluju u održavanju jedne jednostavne, ali uporne
laži: da je ovo najbolje što možemo.

Rečenica koju treba shvatiti ozbiljno

A možda je to i jedina rečenica u cijeloj ovoj priči koja doista zaslužuje da se
shvati ozbiljno.