Hrvatska će još dugo biti u dubokom PTSP-u nakon nezamislivog zločina u zagrebačkoj školi. Svima nama koji imamo djecu u školskim klupama užasavajuće kristalno je jasno – to je mogla biti bilo koja škola i bilo čije dijete.
Moje. Ili vaše. Ili bi već sutra moglo biti. I svi bismo jednako tako proklinjali koga god treba i ne treba – Boga, vladu, narod, državu – kako bismo iznudili pomoć da se tako nešto više nikad nigdje ne ponovi.
Nažalost, mnogo je lakše reći nego učiniti. To što imamo pravo zahtijevati ne znači da naši zahtjevi nužno garantiraju sigurnost našoj djeci. Čak i kad bismo našli tisuće poluosposobljenih zaštitara za hrvatske vrtiće, osnovne i srednje škole (a nemamo ih gdje tražiti osim u Bangladešu), posve je jasno da se time ne bi ništa promijenilo osim osjećaja da smo nešto – makar pokušali.
Dovoljno je reći da je 13-godišnji ubojica u beogradskoj školi prvo likvidirao zaštitara. A napasti se može bilo gdje – i ispred škole, na školskom igralištu, na ulici, u autobusu. Zaštitari su, nažalost, prije svega placebo. Možda nužni placebo, ali ne živimo u iluziji da će biti presudni u sigurnosti naše djece. Vidimo da čak niti obilje vatrenog oružja nije preduvjet za monstruozni zločin. Dovoljna je i hladna, bešćutna, oštrica kuhinjskog noža.
Novo desetljeće zla
"Vraćamo se u 90-te!" uzviknula je jedna moja kolegica u prvom šoku nakon masakra. Previše mlada da bi se sjećala da tada nije bilo nikakvih pokolja po školama. Osim što prečesto zaboravljamo 402 hrvatske djece koje su granate povampirenog bratstva i jedinstva ubile nadomak njihovih domova, škola i vrtića. I 1200 ranjene djece. Njihova imena nitko ne citira.
Ovo nije povratak, ovo su neka posve nova zlokobna desetljeća. Netko je negdje daleko otvorio novu Pandorinu kutiju, no demonskim idejama više ne treba dugo da nas dosegnu. Na svim meridijanima (samo)ubojice sada traže kako za sobom povući što više nevinih života.
U obrani djece – samo kad je kasno
"Otkažite Advent! Otkažite Božić!" U afektu se čuju svakojaki zahtjevi. Traže se glave! Doista, suočeni s okrutnošću svijeta u kojem živimo i vjernici se nađu u teškim iskušenjima. Neki će u vrijeme Božića saznati da boluju od neizlječivih bolesti, suočiti se sa smrću najbližih i najvoljenijih. Neki su saznali od poslodavaca da će u najgore vrijeme ostati bez posla, zbog čega će možda biti izbačeni na ulicu.
Da, neće biti pošteđena ni djeca. U zaštitu djece ovo društvo licemjerno staje samo kad se dogodi incident i kad treba pokrenuti hajku. Aplaudiramo kad roditeljima odgojiteljima grad ukine obećanu podršku za rađanje te djece. Tražimo pravo da žene eutanaziraju nerođeno gotovo do dan prije poroda, zahtijevajući kazne za liječnike koji ne žele provoditi takve zahvate. A kad neka rastrojena žena dan nakon poroda počini zločin, zahtijevamo najstrože kazne – za nju.
Prvi i najvažniji zadatak ovog društva trebao bi biti sigurnost naše djece, od začeća do punoljetnosti. Ne samo fizička, već i apsolutna zaštita od siromaštva, osiguranje barem minimuma komunalnih usluga i mogućnosti za školovanje, koje neće ovisiti o tome u kojem dijelu države stanuju.
Božić iza stakla
Neki nastavljaju bezbrižno kupovati dubai fritule za 84 kune, staju u red poslušno kao ovce za šišanje. No, za većinu djece zagrebački advent samo je doručak kod Tiffanyja – praznog trbuha kušaju nahraniti dušu blještavim stakalcima koja u večeri sjaje poput dijamanata.
To jeftino blještavilo, dakako, nema veze s duhom Božića, koji svatko od nas treba pokušati sam pronaći u sebi. Sretan i blagoslovljen Božić svim ljudima dobre volje.