Majo Sever, pozivam Vas da zajedno organiziramo prosvjed u Borovu Selu. Tamo se i danas nalazi mauzolej četničkom zločincu Vukašinu Šoškočaninu, za koji već postoji rješenje o uklanjanju.
To je fašizam.

Ako budete imali vremena, možemo posjetiti posljednje počivalište Martine Štefančić, četverogodišnje djevojčice kojoj su četnici, s petokrakom na čelu, prekinuli djetinjstvo. Znate, postoji još 401 takvo dijete.
I to je fašizam.

Također Vas pozivam da organiziramo prosvjed u Negoslavcima. Ondje je, ispod odlagališta otpada, otkrivena masovna grobnica s posmrtnim ostacima hrvatskih branitelja i civila.
To je fašizam.

Pozivam Vas i na prosvjed ispred Vlade i Sabora, gdje ćemo zahtijevati da nitko tko je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku ne može participirati u vlasti na bilo kojoj razini. Podsjetit ću samo na Milu Horvata, Voju Stanimirovića, Đorđa Ćurčića, Dragutina Ćelapa…
To je fašizam.

Pritom možemo pitati Milorada Pupovca gdje je dr. Ivan Šreter, Anju Šimpragu o ratnom putu njezina oca Jove i Draganu Jeckov o masovnoj grobnici u Negoslavcima, mjestu u kojem je njezin suprug Dušan godinama bio načelnik.
I to je fašizam.

Možemo zajedno obići desetke mjesta na kojima se nalaze jame u koje su “antifašisti” pobacali tisuće nevinih Hrvata, o čemu se u bivšoj državi desetljećima šutjelo.
To je fašizam.

Naoružani zastavama bivše države raspale u krvi, mrtvačkim glavama iz nekog “japanskog crtića” i porukama poput: “Nećete u knjižnice, niste ni prije”, docirate s visine da ste napredniji, obrazovaniji, pošteniji i vrjedniji dio Hrvatske – odrastao u kućama čiji su zidovi bili prekriveni skupocjenim policama punim knjiga.

Ja sam odrasla u maloj kamenoj dalmatinskoj kući s bakom i djedom koji su bili nepismeni; jedine knjige bile su moje školske. Na zidu nam je oduvijek bio samo križ. No razlika je u tome što su naši zidovi oduvijek bili naši – stečeni, izgrađeni našim rukama – za razliku od većine “antifašističkih” potomaka.

Majo, svaki put kad izađete na ulice, uvijek će se naći netko tko će vam jasno i glasno reći: NE.
U Zadru su to učinile hrabre žene i hrvatska mladost.

U potrazi za “mrskim fašistima”, savjetujem da prije nego zakoračite na ulicu, u toplim i udobnim stanovima u ovoj lijepoj, slobodnoj Domovini – za koju mnogi moji dadoše sve, a mnogi vaši ništa – prvo pogledate u ogledalo.
Možda ćete ondje pronaći one koje tako gorljivo tražite.

Za kraj – vjerujem da ste čuli za Vladu Gotovca, pa i da ste odrastali uz njega. Teško mi je povjerovati u to. Da sam ja imala takvu čast, na svakom bih prosvjedu čitala samo njegov govor ispred Komande V. vojne oblasti u kolovozu 1991.

Neki danas zaista mogu reći: “Ja vas volim i ja se s vama ponosim.”
Oni drugi – umiru od srama.

Gdje ćemo pripadati, biramo sami.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!