Vukovar se ponovno, kao u nekoj tihoj igri sudbine koja propituje našu zrelost, našao na važnom raskrižju. Iza nas su izbori za Gradsko vijeće, a pred nama ponovljeni izbori za gradonačelnika. U drugi krug ulaze Marijan Pavliček (Suverenisti) i Domagoj Bilić (HDZ i Domovinski pokret).

Bez obzira tko pobijedi, čeka ga isti izazov – Gradsko vijeće je podijeljeno, i nitko nema većinu. Bez dogovora i suradnje s drugim političkim opcijama – uključujući i srpske manjinske stranke – grad jednostavno neće moći funkcionirati.

To mnogima teško pada. Neki će reći da bi takva suradnja bila izdaja prošlosti i žrtava. Drugi će pak tvrditi da je veća “izdaja” zaboraviti međusobne podvale, napade i uvrede koje su pale između Domovinskog pokreta, HDZ-a i Suverenista — i svejedno opet zajedno formirati vlast.

A upravo ta opcija je vrlo izgledna. HDZ, Domovinski pokret i Suverenisti, iako sada javno razdvojeni, mogli bi se ponovno dogovoriti i nastaviti vladati gradom kao i do sada – samo u nešto izmijenjenom sastavu. I to je sasvim legitimno. No budimo iskreni – takva praksa se već pokazala neučinkovitom. Grad je stagnirao, ljudi su odlazili, a politička energija uglavnom je trošena na međusobne obračune, umjesto na stvarne potrebe građana.

Možda je vrijeme za nešto drugačije. Možda je ova kriza prilika da pokažemo kako nismo samo birači navika i starih špranci, nego građani koji razumiju da nijedna zajednica ne može opstati bez suradnje, poštovanja i kompromisa. Ne trebamo svi misliti isto – ali moramo znati živjeti zajedno.

Oprost nije slabost. On ne znači da zaboravljamo što se dogodilo, nego da prestajemo koristiti prošlost kao izgovor za buduću paralizu. Pomirenje ne znači da brišemo razlike, nego da ih ne pretvaramo u zidove.

Vukovar nije tu samo da podsjeća na stradanje. On može i mora biti simbol toga da je zajednički život moguć, čak i nakon najtežih rana. Da ljudi mogu sjediti za istim stolom, iako se razlikuju – jer ih povezuje isti grad, iste brige, iste nade.

Znam da se ovakav tekst neće svidjeti svima. Možda čak većini.

Jer ruši ustaljenu praksu. Pitanje suradnje, pomirenja i zajedničkog djelovanja nije popularno među onima koji godinama politički preživljavaju na starim podjelama. “Zavadi pa vladaj” – to staro pravilo i dalje donosi plodove mnogima koji su danas na vlasti. U politici punoj simbolike i sukoba, razum i dijalog često su najslabiji alati – ali upravo su oni danas najpotrebniji.

Vrijeme je da se okrene drugačija ploča.

Vukovar ne mora ostati grad blokada, podjela i političkih igara. On može postati grad koji poštuje prošlost, ali se okrenuo budućnosti. Grad u kojem se surađuje jer je to u interesu svih, a ne zato što je netko nekoga “nadmudrio”. Grad u kojem politika prestaje biti bojno polje, a postaje prostor odgovornosti.

Na političarima je da odluče kako će iskoristiti ovu priliku. Hoće li grad držati taocem vlastite prošlosti, ili će imati snage voditi ga naprijed – s ljudima, a ne protiv njih.

A na nama građanima je da ih u tome potaknemo, ohrabrimo ili – ako treba – podsjetimo da ih nismo birali da vladaju u naše ime, nego da služe javnom dobru. Vukovar to zaslužuje. A i mi sami – ako se još nadamo budućnosti u ovom gradu – zaslužujemo pokušati nešto bolje.