Jedna cesta, dva automobila i dvojica časnika koji su se poznavali još iz vremena bivše vojske.

Na današnji dan, 8. kolovoza 1995. godine, kod motela „Brijuni” nedaleko od Gornjeg Viduševca i Topuskog odigran je jedan od najupečatljivijih prizora Domovinskog rata. Pukovnik Čedomir „Čedo” Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine, vojničkim je korakom prišao general-pukovniku Hrvatske vojske Petru Stipetiću.

Stao je pred njega, salutirao i izgovorio riječi koje su ostale zapisane u hrvatskoj povijesti:

„Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestita Hrvatskoj vojsci na pobjedi.”

Stipetić mu je pružio ruku.

Nije bilo slavlja nad poraženim čovjekom, ponižavanja ni osvetničkih riječi. Samo mirno držanje hrvatskog generala koji je znao da pred njim nije tek jedan neprijateljski zapovjednik, nego čitav poraženi korpus.

Predaja nije došla sama od sebe

Iza danas poznate snimke stajala je vrlo napeta vojna situacija. Nakon proboja hrvatskih snaga na Kordunu i Banovini 6. kolovoza, 21. kordunski korpus pokušao se izvući prema Bosni i Hercegovini. S njegovim postrojbama kretala se i velika kolona civila.

Preko pripadnika UNCRO-a hrvatskoj je strani prenesena poruka da se korpus želi predati. Zbog toga su 7. kolovoza privremeno zaustavljena hrvatska napadna djelovanja na pravcu Vojnić – Vrginmost – Glina.

No predaja se nije dogodila u dogovoreno vrijeme.

Prema Stipetićevu kasnijem svjedočenju, srpska strana odugovlačila je i pokušavala dobiti vrijeme. General je zato postavio konačan rok: ili će doći do predaje ili će Hrvatska vojska nastaviti napad.

Tek kada je postalo jasno da izlaza više nema, Bulat je stigao na susret.

Predaja, dakle, nije bila rezultat dobre volje poraženog korpusa, nego uspjeha hrvatskih postrojbi koje su ga dovele u bezizlazan položaj.

Poznavali su se iz JNA

Jedna od manje poznatih okolnosti jest da su se Stipetić i Bulat poznavali otprije. Bulat je svojevremeno bio Stipetićev podređeni časnik u Petoj vojnoj oblasti JNA.

Stipetić poslije je govorio da nije ni znao kako je upravo Bulat postao zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Tek kada je vidio čovjeka koji izlazi iz automobila s druge strane ceste, prepoznao je nekadašnjeg kolegu.

Susret je zato imao gotovo filmsku simboliku. Nekadašnji časnici iste vojske stajali su jedan nasuprot drugome, ali sada kao predstavnici dviju potpuno suprotstavljenih strana. Jedan je primao predaju, drugi je priznavao poraz.

Časnicima ostavio pištolje

Stipetićeva veličina nije se vidjela samo u tome što je prisilio cijeli korpus na predaju. Vidjela se i u načinu na koji je postupio kada je pobjeda već bila ostvarena.

Dogovoreno je da časnici i dočasnici poražene vojske te dio milicije mogu zadržati kratko osobno oružje. Stipetić je objasnio kako je to potrebno da bi mogli održavati red unutar vlastite kolone i spriječiti moguće incidente.

Iza te praktične odluke nalazila se i jasna vojnička poruka – poraženog protivnika nije želio dodatno poniziti pred njegovim ljudima.

Izvorni zapisnik pregovora pokazuje i da je Stipetić inzistirao na organiziranom razoružavanju, sigurnosti kolone, pomoći ljudima na putu te prisutnosti međunarodnih promatrača. Srpskim civilima ponovno je prenesen poziv da ostanu u svojim domovima, uz poruku da oni koji nisu počinili ratne zločine mogu ostati u Hrvatskoj.

Prema procjeni tadašnjih predstavnika srpske strane, u koloni se nalazilo između 20.000 i 30.000 ljudi. Točan broj vojnika ostao je predmet različitih procjena, a u dijelu izvora spominje se približno 5.000 pripadnika korpusa.

Oružje je položeno sljedećeg dana

Iako je predaja potpisana 8. kolovoza, njezina praktična provedba nastavljena je 9. kolovoza. Teško naoružanje predavano je kod motela „Brijuni” i u Topuskom, dok je posebno organizirano prikupljanje lakog pješačkog oružja, vozila, komunikacijske opreme i druge vojne tehnike.

Izvlačenje razoružanih pripadnika poražene vojske i civila odvijalo se dogovorenim pravcima, uz osiguranje hrvatskih snaga i prisutnost međunarodnih organizacija.

Zbog toga je 8. kolovoza najbolje opisati kao posljednji veliki vojni čin Oluje i dan njezina faktičkog završetka. Glavna borbena djelovanja već su prestajala, dok su razoružavanje i prolazak kolona nastavljeni i nakon potpisivanja dokumenta.

Pred hrvatskim generalom nije kapitulirala samo jedna postrojba. Predao mu se cijeli neprijateljski korpus s naoružanjem i vojnom tehnikom – prizor kakav nije doživio nijedan drugi zapovjednik Hrvatske vojske.

General koji je otvorio i zatvorio krug hrvatskih pobjeda

Petar Stipetić rođen je 1937. godine u Ogulinu. U rujnu 1991., na poziv predsjednika Franje Tuđmana, pristupio je Hrvatskoj vojsci. Obnašao je niz najodgovornijih zapovjednih dužnosti, među kojima su bile dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera, zapovjednika slavonskog bojišta i pomoćnika načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor.

Posebno je zanimljiva povijesna poveznica sa Slavonijom. Stipetić je krajem 1991. imao jednu od ključnih uloga u operacijama kojima je oslobođen velik dio zapadne Slavonije. Četiri godine poslije upravo je on primio predaju posljednjeg većeg neprijateljskog korpusa u Oluji.

Na neki je način zatvorio puni krug: sudjelovao je u prvim velikim hrvatskim oslobodilačkim pobjedama, a zatim primio predaju koja je simbolizirala završetak posljednje velike oslobodilačke operacije.

Od 2000. do 2002. bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Umirovljen je u činu stožernog generala, a preminuo je 14. ožujka 2018. godine.

U javnosti je ostao zapamćen kao vrhunski vojnik, izravan čovjek i general koji nije uvijek bio po volji političkih struktura. No slika s ceste kod Gornjeg Viduševca ostala je jača od svih kasnijih prijepora.

Petar Stipetić ondje nije samo primio priznanje hrvatske pobjede. Pokazao je i kako se ponaša zapovjednik kada više nema potrebe dokazivati da je pobijedio.