Sumornog, hladnog i maglovitog jutra 31. listopada 1991. započela je jedna od prvih velikih i najvažnijih hrvatskih vojno-redarstvenih operacija – Otkos 10. Nakon mjeseci iscrpljujuće obrane i teških gubitaka na svim bojištima, hrvatske snage iz Virovitice, Koprivnice, Bjelovara i okolnih područja krenule su u oslobađanje Bilogore. Operacija je završila 4. studenoga potpunim slomom neprijatelja i povratkom više od 300 četvornih kilometara okupiranog prostora.

Operaciju je planiralo zapovjedništvo tadašnje Operativne zone Bjelovar, a nositelj uspjeha bila je 127. brigada HV iz Virovitice, ojačana satnijom Policijske postaje Virovitica, dragovoljcima iz Koprivnice, te uz snažnu topničku potporu 19. mješovitog protuoklopno-topničkog diviziona.

Zašto je Bilogora bila tako važna?

Nakon uspješnih akcija zauzimanja vojarni diljem Hrvatske – pa tako i virovitičke – vojni vrh procijenio je da su se prvi put stvorili uvjeti za ofenzivna djelovanja. Cilj operacije bio je spriječiti spajanje bilogorskih pobunjenika s oklopno-mehaniziranim snagama 5. korpusa JNA iz Banje Luke.

Plan JNA bio je presjeći Podravsku magistralu i izbiti do rijeke Drave – čime bi Istočna Slavonija bila gotovo odsječena od ostatka Hrvatske. Zato je prvi protunapad HV-a planiran upravo na području Bilogore.

Tri smjera napada – jedan cilj

Linija bojišnice protezala se od Mačkovca na istoku do područja Vukosavljevice i Turnašice na zapadu. Napad je krenuo u tri smjera:

• Glavni smjer: od Virovitičkih ribnjaka prema Lončarici
  → napad vodila ojačana „A“ satnija uz potporu BOV-ova i tenka T-55

• Pomoćni smjerovi:
  → od Vukosavljevica prema Sibeniku
  → od Špišić Bukovice prema Gakovu i Topolovici
  Usporedno su djelovali dragovoljci iz Koprivnice, policijske satnije te postrojbe 127. brigade.Zapovijedanje je vodio Đuro Dečak, a operativnu koordinaciju Marko Krstanović. Topničku potporu pružale su bitnice minobacača, protuoklopni divizion i VBR-ovi.

Žestok otpor agresora nije zaustavio napredovanje

Neprijatelj je bio dobro utvrđen, s miniranim cestama i topništvom raspoređenim duboko u zaleđu, posebno na poligonu Gakovo. Drugog dana uključilo se i zrakoplovstvo JNA. Unatoč svemu, hrvatske su snage probile linije, a inženjerija je u rekordnom vremenu čistila prometnice i minska polja.

Agresor se već krajem drugog dana povlačio prema Papuku, a nakon spajanja hrvatskih snaga iz Virovitice i Grubišnog Polja 4. studenoga operacija je završena potpunom pobjedom.

Što je postignuto?

U samo četiri dana oslobođeno je:

• preko 300 km² teritorija

• niz dotad okupiranih sela

• poligon Gakovo, jedno od najvećih uporišta agresora

• državna cesta Virovitica – Grubišno Polje, čime je istoku zemlje otvoren siguran pravac prema Zagrebu

Branitelji Daruvara i Grubišnog Polja odbacili su neprijatelja od svojih predgrađa, a Zapadna Slavonija dobila je preduvjete za daljnja oslobodilačka djelovanja.

Ljudi koji su iznijeli pobjedu

Prema dostupnim podacima, u operaciji je sudjelovalo 2847 branitelja iz brojnih postrojbi:

• 127. brigada HV

• 19. MPOTD Virovitica

• Specijalna policija “Omega” PU Bjelovar

• 52. i 57. samostalni bataljuni

• dragovoljačke i policijske satnije iz Virovitice, Grubišnog Polja i Koprivnice

• inženjerijske postrojbe iz Čakovca

Nažalost, poginulo je pet hrvatskih branitelja, a više desetaka ih je ranjeno.
127. brigada izgubila je Marijana Derežića, a koprivnička satnija Željka Kuzminskog.

Povijesna prekretnica

“Otkos 10” bio je više od vojne operacije — bio je prvi veliki hrvatski protunapad i prekretnica koja je zaustavila negativan trend potpunog defenzivnog ratovanja.
Operacija je dokazala da HV može preuzeti inicijativu, osloboditi teren i nanijeti ozbiljan udarac agresoru.

Na 34. godišnjicu ove iznimno značajne operacije, Hrvatska s poštovanjem i zahvalnošću odaje počast svim sudionicima te se osobito prisjeća poginulih branitelja, čija je žrtva trajno utkana u slobodu koju danas živimo.