U razgovoru s Marinkom Liovićem, predsjednikom Lovačkog društva "Jelas, otvorili smo brojna pitanja – od funkcioniranja društva, populacije divljači i problema s afričkom svinjskom kugom, do suradnje s poljoprivrednicima, izazova nedostatka mladih lovaca te percepcije lovstva u javnosti. Liović je otvoreno progovorio o svakodnevnim izazovima na terenu, zakonodavnim ograničenjima, migraciji divljih životinja, ali i o viziji razvoja društva u idućim godinama.

Na istočnom rubu Slavonskog Broda, ondje gdje autocesta sječe ravnicu, a rijeka Sava tvori prirodnu granicu, proteže se lovište Lovačkog društva “Jelas” Klakar. Prostor je to dug 17 kilometara, od Poloja do lateralnog kanala, kojim svakodnevno prolaze stotine jedinki divljači – divlje svinje, čagljevi, lisice, a posljednjih godina sve češće i vukovi, istjerani preko granice iz Bosne i Hercegovine.

Predsjednik društva, Marinko Liović, vodi nas kroz izazove koji se teško mogu vidjeti izvan lovačkih čizama i promrzlih prstiju u ranim jutarnjim satima. “Pola Grada Slavonskog Broda nalazi se pod našom odgovornošću, a uz lovstvo nam se isprepliće niz zakona – o oružju, sigurnosti, pograničnim zonama. To nije samo lov, to je čitav sustav”, govori dok rukom pokazuje na teren koji dijele s osam sela uključenih u društvo.

Lovci u sivim godinama

U društvu je danas 105 članova, ali jedan problem je stalna sjena nad njihovim radom – nedostatak mladih. “Prosjek nam je preko 55 godina. Nekada je lov bio izgon, prigon, zajedništvo. Danas imate termovizije, mikrofone, tehnologiju koja divljači ne ostavlja nikakvu šansu. To više nije lov”, žali se Liović.

Iako su vrata društva otvorena svima koji polože lovački ispit, interes među mladima je sve slabiji. “Nekada se starije lovce poštivalo, služilo ih se, učilo od njih. Danas toga nema.”

Afrička svinjska kuga – nevidljivi neprijatelj

Najveći izazov posljednjih godina nije divljač, već bolest – afrička svinjska kuga, koja iz Bosne prelazi Savu jednako lako kao i divlje svinje koje je donose. “Mi ovdje imamo dnevni priljev čopora od 20 do 30 svinja. One nemaju što jesti preko u Bosni, pa dođu k nama i naprave štetu za koju mi odgovaramo”, objašnjava Liović.

Europski inspektori prošle su godine proveli detaljan nadzor, a hrvatske propisane mjere, kaže, često su kontradiktorne: lovac koji ima domaće svinje ne smije loviti divlje svinje da ne bi prenio bolest – ali smije loviti fazane na istom području.

“Tu logike nema. Ni kod naredbe da se ustrijele sve divlje svinje. Time su prekršili zakon i okrenuli se protiv lovačkih društava.”

Poljoprivrednici, poticaji i šteta koja se sama stvara

S poljoprivrednicima se, kaže, surađuje dobro – barem s onima koji pošteno rade. No, sustav poticaja zna nekima otvoriti put prema zloupotrebama. “Ima onih koji naplate poticaje, pa ne vrše, ne predaju ni ne prodaju urod – samo ga zaoru. Onda svinja pojede kukuruz pod zemljom, oni posade repicu i prijave štetu. A divlja svinja nikada nije jela uljanu repicu. To je nemar gospodara.”

Repelenti, vrećice i krpe natopljene mirisima i dalje su osnovno oružje u borbi protiv šteta, ali na području tolikom kao što je njihovo – to je kap u moru.

Divljač koja se vraća – i ona koja nikada nije otišla

U zadnje vrijeme, sve je više čagljeva – toliko da ih se može čuti na stotine. “Imali smo člana koji je magistrirao na zvukovnom prebrojavanju. Kad pustiš zvuk, odziv je 300-400 čagljeva na našem području. A Grad Slavonski Brod nema nikakav program zaštite od te divljači.”

No, najveće iznenađenje je povratak vuka. “Došao je iz Bosne. Uglavnom vučice istjerane iz čopora. Nije svejedno kada se pojave u ravnici.”

Krivolov – sjenka koja nikada ne nestaje potpuno

“Krivolova je uvijek bilo i bit će. Mislim da smo ga sveli na minimum”, kaže Liović. Ponekad je krivolovac nenaoružana osoba, ponekad netko sa oružjem bez dozvole za ulazak u lovište, a ponekad i – nažalost – član društva koji ne poštuje pravila. “Dogodi se i da službene osobe pucaju po divljači, a nisu za to nadležne.”

Lovci nisu ubojice

U javnosti se lovci nerijetko prikazuju kao negativci, no Liović smatra da lov ima funkciju ravnoteže, a ne destrukcije. “Kad vidimo patku s četiri pačića, ne diramo ih. Mi ustrijelimo, ali ne ubijamo. Prvi i zadnji hitac nosi odgovornost. Mi smo tu kako bi spriječili veću štetu – i ljudima i prirodi.”

Stabilni, ali na rubu preustroja

Budućnost društva vidi stabilnom, ali uz mogućnost gašenja manjih udruga ako se broj članova nastavi smanjivati. Unatoč svemu, suradnja sa županijom i općinama traje bez obzira na političke boje, a lovišta se održavaju prema propisima Europske unije, uključujući i obavezu korištenja čeličnih metaka na Savi umjesto olovnih.

Na kraju razgovora Liović poručuje lokalnoj zajednici:

“Mi nismo ubojice. Mi reguliramo nalete divljači i čuvamo ravnotežu životinjskog svijeta. Smanjujemo štete ljudima koji žive od svog rada.”