Slavonski Brod izgubio je jednog od svojih najtiših, ali i najplodnijih pjesničkih glasova. Dinko Lončar Dino, urbani pjesnik i samotnjak, preminuo je 18. siječnja 2026. godine na kardiološkom odjelu bolnice Benčević, nakon dugogodišnje borbe s teškom srčanom bolešću i više preživljenih srčanih udara. Posljednji infarkt bio je koban.

„Kad umrem, ostavite bjelinu smrtovnice. Umro sam samo ja… Svi pjesnici umiru od ljubavi“, zapisao je Dinko, kao da je naslućivao vlastiti odlazak.

U povijesti Slavonskog Broda ostat će zapamćen kao pjesnik s najvećim brojem objavljenih knjiga poezije u gradu, autor koji je Brođanima ostavio golemu kulturnu baštinu. Njegova poezija sačuvana je u tvrdim bilježnicama, slaganim od poda do stropa njegove sobe – tiho, daleko od javnosti, ali duboko ukorijenjeno u grad i njegove ulice.

Dinko Lončar Dino živio je u potpunoj izolaciji, svjesno i nepokolebljivo. Nije sudjelovao na pjesničkim večerima, promocijama knjiga ni u političkom ili kulturnom životu grada. Njegovo ime teško je pronaći na internetu, a fotografije i zapisi njegove poezije gotovo ne postoje u javnom prostoru. Bio je, kako su ga poznavali, vuk samotnjak – pjesnik koji je čuvao vlastite „krugove života“.

Njegova jedina stalna veza sa svijetom bio je brat Darko Lončar, slikar i pisac, s kojim je vikendima u malom voćnjaku pokraj kuće razgovarao o poeziji, umjetnosti, Brođanima i povijesti grada, uz kavu iz termosice i ribarski tronožac.

Dinkovu poeziju prepoznali su rijetki, ali istinski znalci. Antun Toni Bartek, urednik njegove devete zbirke Brođanka i voditelj emisije Radio Broda Studio 342, često je recitirao njegove stihove, ističući njegov urbani senzibilitet i duboku povezanost sa slavonskim krajolikom. Ugledni publicist i izdavač Slavko Mirković objavio je Dinkovu 11. knjigu poezije Zapadno predgrađe, naglašavajući jednostavnost, ironiju i morbidnu iskrenost njegovih stihova.

Posebno mjesto u Dinkovu životu zauzima epska ljubavna priča iz 1984. godine, kada je s ocem Dragutinom putovao u Ukrajinu kako bi zaprosio svoju ljubav, plavooku Žanu Korobarčevu s Jalte. Nakon opasnog puta, sukoba s vlastima i bijega pred agentima KGB-a, stigli su do Jalte, no Žanini roditelji zabranili su vezu. Dinko se vratio u Slavonski Brod slomljenog srca, tražeći do kraja života „nove voljene oči“, koje nikada nije pronašao.

Prema njegovoj želji, na sahrani je bio prisutan samo brat Darko. Dva sata razgovarali su o životu, umjetnosti, poeziji, Brođanima i Žani.

Metak, alkohol, kanap – samo su način.
Svi pjesnici umiru od ljubavi.

Ispred obitelji i Udruge zahvaljuju Gradu Slavonskom Brodu, bolnici Benčević, Komunalcu i Upravi groblja na razumijevanju i pomoći.