Sjećate se crvenih petokraka koje je HRT “darovao” vlastitim zaposlenicima pod izlikom da se radi tek o “uzorcima” dobavljača? Iako je javni servis sve negirao, financijska dokumentacija jasno je pokazala da su podmetači naručeni, zaprimljeni i uredno plaćeni. Aferu je ironično otvorio saborski zastupnik DP-a Ivica Mesić, dok je HRT odgovorio već viđenom strategijom – negiranjem, relativiziranjem i minimiziranjem. U jeku jedne od najvećih reputacijskih kriza posljednjih godina, javni servis sada ide korak dalje – od simbolike do stvarnih “Igara gladi” na zagrebačkoj ulici.

Dokumenti ruše službenu verziju, a odgovornost se penje do ravnatelja Roberta Šveba

Sve se to uklapa u novu “shemu” HRT-a i pokušaj modernizacije programa koji se, pod svaku cijenu, nastoji približiti “mladima” i aktualnim trendovima. Programska revolucija započela je prošle jeseni prelaskom na novu programsku koncepciju: novi radijski voditelji, novi formati, izazovi za Guinnessovu knjigu rekorda i razni performansi koji bi trebali signalizirati da je HRT “u korak s vremenom”. No nakon petokraka i sada javnog iscrpljivanja građana pred kamerama, nameće se pitanje – gdje završava modernizacija, a gdje počinje pretjerivanje koje javni servis ne bi smio dopustiti?

Igra je započela s 22 natjecatelja koji su satima nepomično stajali u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, držeći desnu, ispruženu ruku na plastičnoj kupoli. Prizor je privlačio poglede prolaznika, ali i brojne kritike, osobito nakon što je pobjednica kući otišla s nagradom od 10.000 eura.

Iako se iznos nagrade nekima činio primamljivim, dio javnosti ovakav je koncept nazvao skandaloznim i neprimjerenim za javni servis. Rasprava se brzo prelila i na društvene mreže, posebice Reddit, gdje su korisnici natjecanje uspoređivali s “Igrama gladi” i nazivali ga “MrBeastom za siromašne”. Mnogi su isticali da HRT, kao javna institucija, ne bi smio graditi zabavu na iscrpljivanju građana u zimskim uvjetima.

Na papiru su pravila djelovala jednostavno, no u stvarnosti su bila nemilosrdna. Natjecatelji su morali cijelo vrijeme držati ruku na kupoli, bez savijanja u laktu. Svaka dva sata dobivali su tek deset minuta pauze za odlazak na toalet, obrok ili kratko rastezanje ukočenih i promrzlih udova. Rukavice su bile dopuštene, kao i jelo i piće slobodnom rukom, no korištenje mobitela i pušenje bili su strogo zabranjeni.

Svako, pa i najmanje odvajanje dlana od površine kupole značilo je trenutačnu diskvalifikaciju – bez upozorenja i bez druge šanse.

Razlozi zbog kojih su se natjecatelji odlučili na ovakav fizički i psihički napor bili su raznoliki, ali duboko osobni: od kupnje automobila za suprugu, preko ostvarenja sitnih životnih želja, pa sve do onog najtežeg i najemotivnijeg – osiguravanja bolje budućnosti za vlastito dijete. Upravo je taj motiv na kraju i odnio pobjedu, ostavljajući otvoreno pitanje: gdje je granica između zabave i iskorištavanja očaja?