Kad jedna ustanova poput Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, godinama stvarana kao nacionalni i međunarodni referentni centar za duševno zdravlje traumatizirane djece, postane igračka u rukama dnevne politike – tada problem više nije samo stručni, nego civilizacijski.

Godinama je tu ustanovu vodila Gordana Buljan-Flander, stručnjakinja čiji je tim Polikliniku pretvorio u instituciju svjetskog glasa. Sve do trenutka kada se pojavio, kako ga neki nazivaju, “Veliki izbavitelj” – Tomislav Tomašević – pod čijim je političkim pritiscima ravnateljica otišla nakon što je dobila pravomoćnu presudu da se o njoj i Poliklinici ne smiju objavljivati laži. Taj detalj, koji bi u svakoj uređenoj zemlji označio kraj medijskog linča i političkih obračuna, kod nas je poslužio kao okidač za novo kadrovsko preslagivanje.

U igru sada ulazi nova kandidatkinja – Romina Ivančić Maćešić. Psihologinja bez dana kliničkog iskustva, bez ijedne specijalističke edukacije za rad s traumatiziranom djecom, bez ijednog sata prakse u području dječje psihopatologije. Na mjesto ravnateljice dolazi s menadžerske pozicije u Coca-Cola HBC Hrvatska, a prije toga karijeru je slagala u bankarskom, telekomunikacijskom i trgovačkom sektoru. Ukratko – profesionalni put koji je impresivan za korporativni HR, ali potpuno nerelevantan za vođenje ustanove koja skrbi o psihički ranjenoj djeci.

Kako je to moguće? Jednostavno: uvjeti natječaja bili su toliko rastezljivi da bi – prema toj logici – Polikliniku mogao voditi i diplomirani inženjer prometa. Bez navođenja smjera studija, bez zahtjeva za kliničkim iskustvom, bez kriterija koji bi zaštitili djecu. Na papiru sve izgleda uredno. U praksi – katastrofalno.

Dodatna slučajnost, naravno posve slučajna – nova ravnateljica je diplomirala psihologiju na instituciji kojom dominiraju imena poput Tanja Jurin, Nataša Jokić-Begić i Anita Lauri Korajlija – kruga profesora Filozofskog fakulteta koji posljednjih godina javno promiče radikalne stavove o djeci, rodu i seksualnosti, uz otvorenu političku lojalnost aktualnoj gradskoj vlasti.

U tom svjetonazorskom balonu, stručnost postaje ukras, a institucije se pretvaraju u poligone za ideološke eksperimente. Zato i ne čudi da je novi izbor ravnateljice zapravo samo nastavak iste agende: nije važno zna li raditi s traumatiziranom djecom – važno je da je “naša”.

Do prve tragedije.
Do prvog djeteta koje sustav neće prepoznati, zaštititi ili spasiti.
Do trenutka kada će isti oni koji danas šutke kimaju glavom pitati: “Kako je do ovoga došlo?”

Ima nas koji znamo kako je došlo. I tko je godinama gradio sustav u kojem se politička podobnost cijeni više od znanja, iskustva i etike.
Ima nas koji pamtimo – i koji ćemo se pobrinuti da jednog dana za sve učinjeno bude postavljena odgovornost.