Zoran Milanovic je prisegnuo na drugi predsjednicki mandat. Na svecanosti odrzanoj na Pantovcaku, okupilo se stotinjak pozvanih gostiju. Jedna vrlo losa protokolarna priredba i dosadni frazerski i neduhovit govor predsjednika s vec sto puta izrecenim mislima o svijetu koji nas okruzuje - tipicna je slika politicke dekadencije u kojoj zivi Hrvatska.
Cast iznimkama, ali tu su vecinom bili suspektni likovi, kradljici cekova, kivokletnici, dezerteri, dousnici, izdajnici, lazljivci, krivotvoritelji, obijaci automobila, jugokomunisticki apologeti, epigoni jugoslavenskih koljaca, udbaski i KOS-ovi konfidenti, oni kojima je Hrvatska propali projekt, profiteri, oportunisti, licemjeri i konformisti bez ideala... oni koji Hrvatskoj nisu dali aposlutno nista, ali od nje su uzeli sve.
Da, takvi tvore idealan Milanovicev univerzum. U takav univerzum ne pripadaju zrtve za Hrvatsku, oni koji su ovoj napacenoj zemlji dali sve. Takvih nije ni bilo. Koliko suza, koliko mladih zivota, koliko djece i koliko nesretnih roditelja je ostalo iza rata - nista od njih i od njihovih tuga kojom su zaduzili ovo zemlju danas nije bilo na Pantovcaku jer ovo je neka druga, Milanoviceva Hrvatska.
Nema tu mjesta za suprugu Blage Zadre, za majku Damira Tomljanovica ili za djecu Mile Blazevica Cađe, nema za bleiburske zrtve i zrtve Gologa otoka, barem jedne od 1700 jama u Hrvatskoj, ne cete tu vidjeti Julien Busic, Slavicu Baresic, nikoga iz obitelji Kate Soljic cija su cetiri sina pala za ovu zemlju... Ali ima za najstariju partizanku u 101. godini zivota, pripadnicu vojske, partije i okupacijskog jugoslavenskog rezima koji je u krvi gusio ideju hrvatske slobode i neovinosti.
To je ta Milanoviceva simbolicka poruka, to je znak da je ostao u mentalnoj ovisnosti o zlocinackome okupacijskom jugokomunistickom rezimu, da mu nista nije jasno ni sveto. Neka Bog pomogne svima nama s ovakvim nasim izborima. Niti je on zasluzio biti na celu drzave, niti smo mi kao narod zasluzili boljegpredsjednika.
