Postoji vlast i iznad zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića koja bi trebala djelovati na sve njegove postjugoslavenske i otvoreno protuhrvatske provokacije, ali na žalost ona skrštenih ruku sve promatra. Teško da bi se gradonačelnik Tomašević i ekipa njegovih jugokomunističkih poluidiota i usudili na te akcije kada bi znali da slijede posljedice.

 No nema nikakvih ozbiljnih reakcija ni od koga u ovoj zemlji, ne samo iz svjetovne, nego ni ih duhovne nomenklature. Ako čak i Katolička crkva šutnjom promatra kako joj ovaj neodgojeni soroševac u blatu valja msgr. Ivana Šarića, onda je to znak i njezine potpune dekadencije, a da ne bi bilo dvojbe oko toga, Tomaševića je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji primio njegov stric, visoki crkveni dužnosnik, valjda u znak zahvalnosti što je ponizio msgr. Šarića i Crkvu. Nema nikakve ozbiljnosti ni u istupu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića kada kao „baca rukavicu“ Tomaševiću riječima neka pokuša zabraniti i prvi, a ne samo drugi Thompsonov koncert u Zagrebu. Da je autentični predstavnik hrvatskoga naroda, znao bi spriječiti ovaj Tomaševićev obračun s izrbisanim hrvatskim velikanima sa zagrebačkih ulica, odavno bi Vlada i formalno zakonski zaštitila pozdrav Za dom spremni, iako on ni po jednome zakonu doslovce, osim po subjektivnoj interpretaciji, nije ni zabranjen. Ali Plenković i njegovi poltroni godinama ponavljaju da je ZDS zabranjen, pa zatim da je dopušten samo u komemoracijskim prigodama, dakle ovako ili onako bave se progonom toga pozdrava i time su zapravo dali vjetar u leđa Tomaševiću i neprekidnoj huškačkoj kampanji koja se provodi protiv toga pozdrava i protiv glazbenika Marka Perkovića Thompsona i bezbrojnih građana koji ga uzvikuju. Ne treba zaboraviti da su pozdrav i pjesma ozakonjeni odlukama upravnih tijela i odlukom Visokog prekršajnoga suda, ali pravna država u ovoj zemlji kao da je pregažena i u funkciji ljevičarske političke histerije.

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević najavom zabrane koncerta Thompsonu u Zagrebu vraća nas u jugoslavensko doba terora nad slobodom misli i govora. I dok Češka, u kojoj je sovjetski komunizam ostavio sto puta blaže posljedice nego jugoslavenski u Hrvatskoj, ovih dana uvodi kaznu od pet godina zatvora za veličanje komunizma, dok jedna Amerika ima muzej o zločinima komunizma iako ga nikad sama nije proživjela,  dotle Tomašević u srcu Hrvatske slavi jugoslavenstvo, ugošćava čak i četništvo, primjerice ne samo Lepu Brenu, nego i druge srbijanske cajkaške pjevače za koje nema dvojbe da su u četničkoj odori ili bez nje pjevali agresorima na Hrvatsku i BiH. Nema se što drugo zaključiti nego da je Tomašević opsjednut mržnjom prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Uklonio je imena nedužnih hrvatskih velikana sa zagrebačkih ulica, a ne smetaju mu imena notornih i dokazanih ubojica iz redova JNA po kojima se nazivaju neke ulice pa je i to dodatni argument tezi o gradonačelniku koji proganja hrvatstvo u glavnome gradu.

Sada je vrijeme i za pitanje pada li doista jabuka daleko od stabla. Općenito se svih ovih godina drži da su Tomaševićevi roditelji izraziti domoljubi, katolici, da mu ja otac bio čak i HOS-ovac, pa ako je sve to istina, pitanje je kako su to odgojili sina i nije li trenutak da se odreknu političara Tomaševića, naravno ne i Tomaševića sina. Roditelji, međutim, sve vrijeme šute, štoviše srdačno se fotografiraju s njim i čini se da je riječ o čvrstoj potpori sinu u svim aspektima, nema ni trunke ograđivanja od njegove politike. Pitanje je jesu li možda ponosni na svoga sina - jugosrpskoga jurišnika i lovca na glave ustaša po glavnome hrvatskom gradu ili ga se, potiho, ipak stide?

Tomislav Tomašević koji ništa korisno u svome životu nije radio, nego je cijeli život na Soroševoj sisi, a cijena te prodaje duše đavlu je znana, rat protiv vlastite države i naroda, ne čini ništa bez svojih zakulisnih nalogodavaca. Tko je sve u toj Soroševoj hijerarhiji, nije lako definirati i razotkriti jer postoje vidljive i nevidljive sile, ali pokušat ćemo u jednome od sljedećih brojeva.  

Ovih je dana u Zagrebu održan i skup komunističkih revolucionara. Riječ je o nekim ljevičarskim spadalima i zgubidanima iz inozemstva, a koliko je poznato, pridružio im se u ime domaćina Vili Matula, jugoslavenski glumac iz Hrvatske, poznati apologet Titovih zločina nad Hrvatima, koji se ni danas ne miri s raspadom Jugoslavije. Na tom skupu vijorila se, dakle, velika jugoslavenska zastava, hrvatske zastave nije, hvala Bogu, bilo, zapravo je i bolje da nije na tom skupu, ali nedopustiva je ta provokacija i pljuska održavanjem skupa uz zastavu agresorske države u Hrvatskoj. Zašto Božinović i Plenković na to ne reagiraju represijom? Je li zamislivo u Rumunjskoj da danas netko javno veliča Ceaușescua i to uz potporu javnim novcem, je li zamislivo da Izrael u srcu svoje Države financira palestinske obračune s izraelskim velikanima i vrijednostima, da zabranjuje svojim pjevačima nastupe, je li zamislivo da u Ukrajini sada pjevaju ruski glazbenici i izlaze novine u kojima se oslobodilačke operacije protiv ruskih agresora nazivaju etničkim čišćenjem. Nigdje u svijetu to nije moguće osim u Hrvatskoj u kojoj se sada događa prava najezda jugoslavenstva sa svih strana.  Iz Splita se oglašava udruga Vedra, koju čine jugoslavenski komunisti i nekolicina osoba sa statusom hrvatskoga branitelja, a to su ljudi koji se samo koriste braniteljskim statusom ne bi li lakše rehabilitirali jugoslavenstvo i četništvo pa pokušavaju spojiti nespojivo - Domovinski rat i partizanski Titov zločinački pokret. Već nekoliko godina, primijećeno je, klanjanju se s Pupovcem u Srbu četničkim ustanicima, krvavim koljačima hrvatskoga naroda.  

Hrvatski Jugoslaveni nadiru sa svih strana. Sada kada su shvatili da im ova službena nomenklatura daje novac i potporu, ocijenili su očito da se ne trebaju suzdržavati. Naravno, sve čine u koordinaciji s agresorskom komponentom srpske nacionalne manjine i Pupovčevim lobijem, odnosno njegovim medijima koji iz državnoga proračuna dobivaju koliko god zažele. S obzirom na to da nije bilo nikakve lustracije te i hrvatskim medijima upravljaju slični nostalgični kadrovi, sve ove manifestacije jugosrpstva imaju potporu i tih glavnostrujaških medija, posebice Hanza medije. Uza sve to, nacionalna drama stvara se i oko grafita na zgradama u kojima žive glavni protagonisti jugonostalgije u tim medijima. Ti grafiti s prijetećim porukama djeluju kao da su nastali u laboratoriju KOS-a, odnosno neke nove terorističko-obavještajne operacije kao što je bila Opera 90-ih.

 Dakle, ovaj val unutarnje agresije na Hrvatsku obuhvatio je niz raznih akcija: od brisanja „ustaša“ s ulica u Zagrebu, zabrane Thompsona, otimanja pobjede iz ruku branitelja, okupljanje revolucionara s jugoslavenskom zastavom, kreiranje Književne republike Jugoslavije kao poticaj snagama koje planiraju novu političku jugosferu… To je pravi pravcati obavještajno-diverzantski konglomerat koji udara na Hrvatsku dok Plenkovićeva vlast obilno sve financira, a Plenković se sada, kobajagi, nešto buni. Previše prozirno, da ne bi bilo žalosno i smiješno.