Pogledala sam film “Svadba”. Nerado. Iskreno - ne bi bio moj izbor, ali izgubila sam na beli, a riječ se mora održati. 😊 Drago mi je da sam ga pogledala. Jedni ga dižu u nebesa, drugi izuzetno loše ocjenjuju, na razini političke perfidnosti. U sredini, Frankfurter Allgemeine Zeitung pise: “Jugoslavija ne postoji, ali Jugosfera je živa… poigrava se nacionalnim klišejima i ruši sve rekorde.” Iz toga nam se nudi zaključak da je u Hrvatskoj - puno jugonostalgičara, jer: kina su puna. Statistički gledano: i mene su preksinoć po tom ključu mogli strpati u grupu jugonostalgičara i evo ga, jedan više!

Iz toga bi onda valjda dalje proizlazilo:

• ja sam za zabrane koncerta (npr. Thompsona)

• mogla bih glasati za “Možemo” i SDP

• slažem se s definicijom jugosavenskog antifašizma

• OK mi je Tito, Ranković i ostalji koljači

• volim jugoslavenski totalitarizam…

A ja sam sve suprotno.

E, pa zašto mi je onda drago da sam pogledala film? Zato što sam se zabavila i nasmijala. Film je dobar. Zašto? Danas je kroz umjetnost najteže oraspoložiti ljude. Iskreno nasmijati. Relaksirati. Oni su uspjeli u tome.

Jasno je da bi svi normalni ljudi voljeli da se mogu samo smijati. Dogovarati. Živjeti. Štititi jedni druge. I to pojedinačno i radimo. Ali, ne generalizirajmo. Povijest i naše doba nas je naučilo: Ne generalizirajmo zbog jedne večeri smijeha, ali ni ne odbacujmo sve zbog teške povijesti i loše politike.

Crta je jasna (zbog dobra i jednih i drugih): Nikada više kao narodi pod istim krovom. Na to me ni jedan film ne bi mogao navesti.

Dakle. Gledat ćemo što hoćemo, slušati što želimo. Bez osuda. I da završim u stilu svojim političkih neistomišljenika: “Svoje ne damo, tudje nećemo”. 🙃

Idite u kina, kazališta, na koncerte. Živite i uživajte. Ne dajte da vas huljski dijele na najljepšem: umjetnosti i sportu.