Nagrada kao potvrda života provedenog među ljudima

Kada čovjek dobije nagradu za životno djelo, ona rijetko govori samo o jednom poslu ili funkciji. U slučaju Karla Sverića, to je priznanje životu duboko ukorijenjenom u Orubici – u školi, društvenom radu, sportu, vatrogastvu i svakodnevnim odnosima među ljudima.

Bez patetike i velikih riječi, govori o svojoj odluci da ostane u selu i bude dio njegove svakodnevice.
„To je nekako odredilo da ostanem tu u selu i da čitav svoj vijek radim u toj našoj školi“, kaže, podsjećajući i na dugu tradiciju obrazovanja u mjestu.

Karlo Sverić

Za njega život u zajednici nikada nije bio pasivno postojanje, nego aktivno sudjelovanje. Nije želio biti promatrač, nego netko tko će, koliko može, pridonijeti sredini u kojoj živi. Upravo iz te potrebe proizlazi i njegovo sudjelovanje u brojnim društvima i inicijativama kroz desetljeća.

Od poštovanja do distance među generacijama

Jedna od tema kojoj se često vraća jest škola i promjene koje su se dogodile među djecom i mladima. Kao učitelj koji je radio s generacijama u posve različitim društvenim okolnostima, razlike vidi vrlo jasno.
„Razlika je velika“, kaže bez zadrške.

Prisjeća se vremena bez asfalta, bez digitalne tehnologije, u kojem su odnosi bili jednostavniji, ali i jasnije postavljeni.
„Čini mi se da su djeca koja su ranije rasla bila punija poštovanja prema učitelju.“

Danas, kaže, često osjeti drukčiji odnos – zatvoreniji i ponekad hladniji.
„Mnogi su umotani u ljušturu svoje samodostojnosti, okrenu se, ponekad zaborave reći dobar dan. Onda se pitaš jesi li ti nešto pogriješio.“

No, u njegovu tonu nema gorčine. Više je tu pokušaja razumijevanja nego osude.
„Takva su vremena i to pokušavam na neki način shvatiti.“

Najteže lekcije – kako ostati uspravan

Središnja nit njegova razmišljanja o životu svodi se na jednostavnu, ali zahtjevnu ideju – ostati mentalno stabilan i prisutan među ljudima, bez obzira na okolnosti.
„Bitno je da čovjek ostane mentalno zdrav i da u svojoj sredini i dalje širi pozitivne vibracije.“

Ta rečenica dobiva posebnu težinu kada govori o osobnim tragedijama. Bez dramatiziranja, ali vrlo otvoreno, govori o gubitku djece i supruge.
„Djeca su mi pomrla, jedno i drugo s 49 godina… onda je otišla i supruga. Ostaneš sam.“

Takva iskustva lako mogu čovjeka zatvoriti u sebe. No upravo tu vidi najveći izazov – ne postati „outsider“.
„Bilo je teško preboljeti i raditi na tome da ostaneš uspravan, da ne budeš outsider.“

Danas naglašava kako u tome ipak vidi uspjeh.
„Ja se ni danas ne smatram outsiderom. Gdje god mogu, tu pomažem, savjetujem.“

Nagrade koje ne stanu u ladicu

Iako je primio brojna priznanja, uključujući i nagradu za životno djelo, njihov značaj ne precjenjuje.
„Imam punu ladicu svakakvih nagrada, medalja i odličja, ali to mene nikada nije posebno oduševljavalo.“

Ono što ostaje, kaže, nisu plakete nego ljudi.
„Najveća mi je nagrada kada vidim djecu koja mi priđu i kažu: ‘Učitelju Karlo, kako ste?’“

U toj rečenici sažet je njegov odnos prema vlastitom radu – važnije mu je kako ga pamte ljudi nego što o njemu piše u službenim zapisima.

Priroda kao prostor tišine i ravnoteže

U svakodnevici danas pronalazi mir u jednostavnim stvarima. Odlazak na zemlju, boravak pod jasenom, promatranje prirode – sve to za njega ima posebno značenje.
„Sjednem pod jasen i gledam bilje kako raste, leptira kako leti… sve me to oduševljava.“

U tim prizorima vidi kontinuitet života, nešto što traje neovisno o ljudskim sudbinama.

 NK Soko 1970 – više od sportskog kluba

Velik dio njegova života vezan je uz sport, posebno uz osnivanje Nogometnog kluba Soko 1970. O tome govori s ponosom, ali bez potrebe da ističe vlastitu ulogu.
„Neću prisvajati sebi nekakvu ulogu, ali mi smo ga osnovali.“

U pozadini tog projekta bila je želja da se mladima ponudi prostor okupljanja.
„Trebalo je te mlade okupiti i napraviti hram sporta.“

Taj „hram“ nije bio samo teren, nego mjesto susreta i zajedništva.
„Meni je drago kad vidim da ljudi i danas drže klupsku zastavu i raduju se. A što je život nego da se čovjek raduje?“

Društveni rad kao dužnost, a ne izbor

Kroz cijeli razgovor provlači se ista ideja – da je doprinos zajednici obveza svakog čovjeka. Prisjeća se riječi profesora koji je snažno utjecao na njegov pogled na svijet.
„Rekao je da je dužnost svakog čovjeka da pridonese sredini u kojoj živi.“

Tu misao prihvatio je kao osobni zadatak. Zato je bio aktivan u vatrogastvu, kulturi, sportu i drugim oblicima društvenog života.
„Nikad ne znamo kada će nas rijeka života odnijeti, ali nastojiš ostaviti svoj trag.“

Pisanje kao borba protiv zaborava

Osim praktičnog rada, važan dio njegova djelovanja bilo je i zapisivanje. Kao kroničar sela bilježio je događaje, ljude i običaje.
„Uvijek me poticalo da zabilježim ono što se događa da se ne zaboravi.“

Iako knjiga koju spominje još nije objavljena, jasno je da mu je pisanje bilo način očuvanja identiteta zajednice.

Nestajanje govora i običaja

Posebno ga pogađa nestajanje orubičke ikavice.
„Naš govor, ta lipa ikavica, sve je manje prisutna.“

Prisjeća se razgovora sa starijim ženama koje su čuvale izvorni govor i način života. Za njega to nije bio folklor, nego temelj identiteta sela.

Orubica koja još odolijeva

Unatoč svemu, s ponosom govori o selu koje je uspjelo zadržati život.
„Sretan sam što živi KUD, klub i vatrogasno društvo.“

Svjestan je da su mnoga sela nestala ili izgubila svoju funkciju.
„Mnoga sela danas nemaju ništa od toga.“

Zato Orubicu vidi kao svojevrsnu „svjetiljku“ u širem prostoru.

Bez mladih nema opstanka

Ipak, kada govori o budućnosti, njegov ton postaje ozbiljniji.
„Nema baš nekakvog velikog optimizma. Mladi odlaze.“

Ističe da ni tehnologija ni infrastruktura ne mogu nadomjestiti ljude.
„Badava strojevi ako nema čovjeka.“

Ključ opstanka vidi u mladima.
„Što je najvrednije da bi selo opstalo? Mladost. Djeca.“

Ostati među ljudima do kraja

Unatoč svemu što je prošao, i dalje želi ostati aktivan i prisutan.
„Ja sam za to da pomognem koliko mogu i da ne budem outsider nego insider koji gura naprijed.“

Ta potreba da ostane „unutra“, među ljudima, jedna je od najjasnijih poruka njegova životnog iskustva.

Bogatstvo koje se dijeli

Na kraju, njegov pogled na život svodi se na jednostavnu misao:
„Nikad nisam bio neskroman, uvijek sam dao više drugome nego sebi.“

I zaključak koji zaokružuje cijelu priču:
„Ispalo je da je bogatstvo upravo to koliko možeš drugome podijeliti.“

U toj rečenici sadržan je cijeli njegov put – učitelja, kroničara, društvenog radnika i čovjeka koji je, unatoč svemu, ostao uspravan i među svojima.