Ivan Goran Kovačić (1913. – 1943.) jedan je od najsnažnijih i najtragičnijih glasova hrvatske književnosti 20. stoljeća. Rođen u Lukovdolu u Gorskom kotaru, rano se istaknuo literarnim talentom, ali i snažnim osjećajem za pravdu i društvenu odgovornost.

Školovao se u Karlovcu i Zagrebu, gdje je studirao slavistiku, no napustio je studij kako bi se posvetio pisanju i novinarstvu. Ime "Goran" dodaje u znak povezanosti sa zavičajem. Bio je suradnik i urednik u nekoliko istaknutih novina, a kratko je podržavao i Hrvatsku seljačku stranku.

Krajem 1942., u jeku rata, s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. U srpnju 1943., teško bolestan, ubijen je od strane četnika kraj Foče. Njegov grob nikada nije pronađen, što se tragično podudara s temom pjesme Moj grob, u kojoj izražava želju da mu posljednje počivalište ostane nepoznato.

Književni opus Kovačića obilježen je lirizmom, zavičajnim motivima i dubokim humanizmom. Zbirka novela Dani gnjeva (1936.) donosi slike života običnog čovjeka Gorskog kotara. Posmrtna kajkavska zbirka Ognji i rože (1945.) slavi djetinjstvo i prirodu kroz snažne simbole i arhetipove, dok štokavske pjesme izražavaju predosjećaj smrti i moralnu težinu vremena.

Ivan Goran Kovačić ostaje trajni simbol slobodarskog duha, pjesnik koji je umjetnost i život stopio u borbu za čovjeka, istinu i domovinu.