Danas je Dan Grada Vinkovaca, najstarijeg kontinuirano naseljenog mjesta u Europi, grada koji i danas živi punim plućima. Smješten uz rijeku Bosut, onu "rijeku bez izvora", leži gotovo u samom središtu Vukovarsko-srijemske županije.

To je grad u kojem sam rođena, u kojem sam pohađala srednju školu, grad u kojem sam doživjela žalost, ljubav, sreću, i upoznala ljude koje ću cijeniti i voljeti do kraja života.

Grad koji nam je bio žila kucavica. Grad koji je moja obitelj branila u Domovinskom ratu. Grad koji je moj otac branio životom.
To je i grad u koji smo svakodnevno putovali vlakom, išli na sladoled, na topli sendvič, u šetnju parkom... i gdje smo obavljali i one najozbiljnije životne stvari.

Vinkovci su i grad koji sam u jednom trenutku zamrzila. U vrijeme kad je bilo teško biti tinejdžer bez novca, kada sam ga zamijenila Osijekom zbog obrazovanja. Mrzila sam ga zbog pojedinaca koji su svojim ponašanjem sustavno uništavali ovaj povijesni grad. U kojem nisi mogao pronaći posao, ni najmanje plaćen, ako nisi imao stranačku iskaznicu.

Ali onda su se vratili osjećaji; za ljude, za ljubav, čežnja za domom. Za kućom. Za onom starom trešnjom iz pjesme Gazdi. I srce je opet pronašlo mir.

Bez obzira na sve ostala sam. Nisam otišla "van", i koliko god bilo teško, mogu reći da sam – sretna.

Vinkovci danas slave rođendan. Ima preko tisuću godina, tko zna, ali nek' ima još toliko. Svim Vinkovčankama i Vinkovčanima želim sretan Dan grada i blagdan svetog Ilije, našeg nebeskog zaštitnika. A svim Ilijama, Ilijanama i Margaretama, sretan imendan!