Noć koja je zauvijek obilježila jedno selo

U Borovu Selu pokraj Vukovara, u kasnim večernjim satima 21. ožujka 1991. godine, dogodio se zločin koji i danas izaziva bol i nevjericu.

Tog kobnog dana ubijena je četverogodišnja djevojčica Martina Štefančić. Prema svjedočanstvima, samo nekoliko trenutaka prije njezine smrti, u istoj kući ubijena je i njezina baka Bernardica (54).

Dijete, suočeno s prizorom nasilja koji nije moglo razumjeti, potrčalo je prema baki tražeći sigurnost i utjehu. U tom trenutku, bez milosti, ubijena je.

Nedužna žrtva rata

Martina je imala samo četiri godine. Nije bila dio sukoba, nije predstavljala prijetnju – bila je dijete.

Upravo zato ovaj zločin ostaje simbol stradanja nevinih u ratnim okolnostima, ali i trajni podsjetnik na razmjere nasilja koje je pogodilo civilno stanovništvo na početku Domovinskog rata.

Pitanje odgovornosti i šutnje

Unatoč proteku više od tri desetljeća, pitanje odgovornosti za ovaj zločin i dalje izaziva kontroverze i nezadovoljstvo dijela javnosti.

Navodi o počiniteljima i njihovoj sudbini godinama kruže u javnom prostoru, no izostanak pravosudnog epiloga ostavlja otvorene rane i osjećaj nepravde.

Dodatnu težinu daje i percepcija šutnje u lokalnoj zajednici, koja se često tumači kao nedostatak suočavanja s prošlošću.

Inicijativa bez odgovora

Godine 2021. pokrenuta je inicijativa da jedna ulica u Borovu Selu ponese ime Martine Štefančić, kao simbol sjećanja i pijeteta prema nedužnoj žrtvi.

Prema dostupnim informacijama, prijedlog nije prihvaćen niti je na njega službeno odgovoreno, što je dodatno produbilo nezadovoljstvo dijela javnosti.

Sjećanje kao obveza

Priča o Martini Štefančić ostaje snažan podsjetnik na najteže trenutke hrvatske povijesti, ali i na obvezu društva da čuva sjećanje na nevine žrtve.

Poruka koja nadilazi vrijeme ostaje jasna – istina, odgovornost i dostojanstveno sjećanje temelj su svakog društva koje želi graditi pravednu budućnost.