Rat koji se zaziva iz udobnosti

Čitajući portale, medije, slušajući razne ideologe, političare, ekstremne populacije, rat se doziva lako.
Klikom. Statusom. Komentarom ispod portala. Rat se zaziva iz toplih soba, iz kafića, iz automobila s uključenim grijanjem, iz kreveta u kojima se spava mirno i duboko. Rat se spominje kao prijetnja, kao rješenje, kao dokaz snage, kao nastavak nekakve „povijesne pravde“. Ljudi koji ga prizivaju govore o časti, o obrani, o ponosu, o svetoj zemlji. Govore uzbuđeno, ponekad čak i s osmijehom. Kao da pričaju o utakmici. Kao da pričaju o filmu. Kao da pričaju o igrici.
A rat nije ništa od toga.

Rat kakav stvarno jest

Rat je blato.
Rat je trenutak u kojem više ne znaš jesi li budan ili sanjaš, jer su snovi i stvarnost jednako mokri, jednako hladni i jednako smrde na zemlju, znoj i strah. Rat je kad ležiš u rovu ili u nekoj udubini koju zoveš zaklonom, a znaš da te ne štiti gotovo ništa. Ležiš mokar do kože. Odjeća ti je teška kao da nosiš vlastitu težinu još jednom, preko sebe. Blato ti se uvuklo u svaku poru, u svaki nabor, pod nokte, u kosu, u uši. Ne znaš više jesi li prljav ili si postao dio tla.

Strah koji ne prestaje

Hladnoća nije samo na koži. Ona ulazi unutra. U kosti. U zglobove. U misli. Svaki mišić boli, ali nemaš luksuz pomaknuti se. Ležati moraš. Danju ne smiješ biti viđen. Noću te se ne smije čuti. Ne smiješ zakašljati. Ne smiješ kihnuti. Ne smiješ ni preglasno disati. Jer netko tamo, s druge strane, leži isto tako. Netko tko ima lice. Tko ima ime. Tko je do jučer imao život sličan tvome.

Danju gledaš u jedan te isti panj, kamen, komad zida. Satima. Mozak se igra s tobom. U panju vidiš siluetu. U sjeni vidiš pokret. U tišini čuješ zvuk. Noću se taj panj pretvara u čovjeka. Siguran si da se pomaknuo. Pa nisi. Pa jesi. Ne vjeruješ očima. Ne vjeruješ ušima. Na kraju ne vjeruješ više ni sebi. Strah postaje stalno stanje, ne eksplozija. Strah koji ne vrišti, nego šuti i jede te iznutra.

Oni koji zazivaju rat – nisu na bojištu

I dok si ti tu, dok ti je svaka minuta potencijalno posljednja, oni koji su rat prizivali – nisu tu. Oni su daleko. Na sigurnom. U uredima. U vilama. U studijima. Njihova djeca su poslana van. Na školovanje. Na „bolju budućnost“. Jer, znaš, djeca moraju učiti jezike, moraju se obrazovati, pred njima je život.
A pred tobom?
Pred tobom je noć. I pitanje hoćeš li dočekati jutro.

Heroji samo u tuđim pričama

Putem ekrana šalju ti poruke. Kažu da su uz tebe. Srcem i mislima. Kažu da si heroj. Da izdržiš. Da je žrtva potrebna. Da povijest pamti hrabre. A ti ležiš u tom jebenom blatu i znaš istinu: nije ih briga. Da ih jest, bili bi ovdje, s tobom. Mokri, gladni, promrzli i uplašeni.

Ti nisi heroj u njihovoj priči. Ti si potrošna roba. Broj. Statistika. Slika za naslovnicu. Ti si netko tko treba pucati u nekoga tko ti je sličniji nego oni ikada budu. Možda i on leži isto tako i misli na toplu sobu, na kruh, na mir. Možda i on ima majku koja ne spava. Možda i on nema pojma zašto je tu.

Rat bez romantike

Rat nije pjesma. Nije zastava na vjetru. Nije usporena snimka hrabrog juriša. Rat je kad ti suborac krvari pored tebe, a ti ne možeš ništa. Rat je jauk koji ne smije biti glasan. Rat je miris krvi pomiješan s blatom. Rat je tijelo koje se ne miče, a do jučer je pričalo viceve.

Rat ti uzme dostojanstvo. Od blata ti se ne razlikuje lice od guzice. Uzme ti snove. Uzme ti vrijeme. Uzme ti iluzije. I kad preživiš – ako preživiš – rat ne završi. Ostane u tebi. U trzaju na zvuk. U pogledu. U tišini.

Rat kao potpuni ljudski neuspjeh

Zato oni koji danas zazivaju rat, koji se njime igraju riječima, koji ga prikazuju romantičnim i dijele po društvenim mrežama, moraju znati: rat nije dokaz snage. Rat je dokaz potpunog ljudskog neuspjeha.

Rat nije avantura, nije video igra.
Rat je blato, hladnoća, strah i smrt i pun šupak blata.

Sitnice koje čine pakao

I ako te ove riječi barem na trenutak zaustave prije nego sljedeći put napišeš „treba ratovati“, onda možda još nije kasno. Jer onaj tko je bio u blatu, rat više nikada ne priziva. On ga se boji. I s pravom.

Nitko ti ne govori o sitnicama. A rat se upravo od sitnica sastoji. Ne od velikih bitaka i povijesnih datuma, nego od minuta koje se vuku kao godine. Od gladi koja ne boli dramatično, nego tiho, uporno, dok ti se želudac grči, a ti se bojiš izvaditi komadić suhog kruha jer šuštanje može značiti kraj. Od žeđi koju gasiš mutnom vodom iz lokve, znajući da nije dobra, ali birajući između infekcije i žeđi – i to ti se čini kao razumna odluka.

Tijelo i um u ratu

Nitko ti ne govori kako tijelo prestane reagirati normalno. Kako se navikneš na smrad. Na vlastiti. Na tuđi. Na smrad raspadanja nečijeg tijela koje leži nedaleko od tebe, koji se zavlači u nosnice i ostaje tamo, čak i kad ga više nema. Kako se navikneš na zvukove – prvo te svaki prasak protrese do kostiju, kasnije samo mehanički reagiraš, kao stroj koji još radi, ali ne zna zašto.

Nitko ti ne govori kako izgleda noć kad nema pucnjave. Ta tišina je gora. Jer u tišini misli postaju glasne. U tišini dolaze slike. Lica. Sjećanja. U tišini se pitaš jesi li već učinio nešto zbog čega se više nikada nećeš moći pogledati u ogledalo – ako ga ikada opet bude.

Preživljavanje bez smisla

Rat ti oduzme pojam vremena. Ne znaš koji je dan. Ne znaš koji je mjesec. Znaš samo da si umoran. Da te sve boli. Da bi dao sve što imaš za jedan normalan san bez trzaja, bez buđenja u panici, bez ruke koja instinktivno traži oružje.

A onda dođe trenutak o kojem se najmanje govori. Trenutak kad shvatiš da si prestao razmišljati o „zašto“. Više te ne zanima politika. Ne zanima te povijest. Ne zanima te tko je u pravu. Zanima te samo da preživiš sljedećih pet minuta. Rat te svodi na osnovni instinkt. I u tome nema ničeg uzvišenog.

Smrt ima lice

Oni koji rat prizivaju vole govoriti o smrti kao o nečemu apstraktnom, to je junački čin, to je za ..... Kao da je smrt statistika. Kao da je broj na ekranu. Ali smrt u ratu ima težinu. Ima zvuk. Ima temperaturu. Ima lice koje gleda u prazno. Ima ruku koja se više ne miče. Ima ime koje netko neće imati kome izgovoriti.

Rat ne završava kad stane

I kad sve završi, ako završi, rat ne odlazi. On se ne vraća kući u kovčegu s oznakom „završeno“. On ide s tobom. U snove. U šutnju. U poglede koje izbjegavaš. U trzaj na petardu. U nelagodu kad čuješ glasniji zvuk. U prazninu kad shvatiš da te više ništa ne veseli onako kako je nekad.

Najveća laž o ratu

Zato je najveća laž koju rat ima – ideja da on donosi rješenja. Rat ne rješava. Rat briše. Briše ljude, briše budućnosti, briše smisao. A iza sebe ostavlja one koji su preživjeli da nose teret koji nitko ne vidi i ne želi vidjeti.

Pitanje koje sve razotkriva

I zato, ako netko danas, sutra ili bilo kada, izgovori da je rat potreban, da je rat neizbježan, da je rat prilika – neka se sjeti blata. Neka se sjeti hladnoće. Neka se sjeti tišine u kojoj čekaš hoćeš li ubiti ili biti ubijen.

Jer onaj tko rat doživljava kao avanturu – nikada nije ležao u blatu.
A onaj tko je ležao u blatu – rat više nikada neće poželjeti.

Vrijeme za zaustavljanje

Ako ti je rat još uvijek riječ, a ne slika – šuti.
Ako ti je rat još uvijek ideja, a ne miris blata i krvi – zastani.
Ako ti je rat još uvijek nešto što se može „dobiti“ – ne znaš o čemu govoriš.

Prije nego napišeš komentar, prije nego podijeliš poziv na borbu, prije nego nekoga proglasiš neprijateljem, zapitaj se jedno jedino pitanje: bi li ti ležao u tom blatu?

Bi li tamo poslao vlastito dijete?
Bi li gledao kako mu se budućnost mjeri minutama, dok ti sjediš na sigurnom i govoriš o časti?

Rat treba odbiti

Rat ne treba navijače.
Rat ne treba komentatore.
Rat ne treba huškače.

Rat treba samo jedno – ljude koji će ga odbiti.

Jer svaka zapaljiva riječ, svaki „lajk“, svaki poziv na mržnju, svako opravdanje nasilja – mali je korak prema blatu u kojem će ležati netko stvaran. Netko tko ima ime. Netko tko ima život. Netko tko nije pitao za tvoju ideologiju.

Završna poruka

Ako misliš da je rat rješenje, onda si dio problema.
Ako misliš da je rat nužan, onda nisi ništa naučio.
Ako misliš da je rat avantura – onda si opasan.

Ne treba nam više ratova da bismo dokazali što rat jest.
To već znamo.

Treba nam više ljudi koji će reći: ne u moje ime.
Treba nam hrabrost da se rat ne priziva, nego spriječi.

Jer prava snaga nije u pucanju.
Prava snaga je u tome da odbiješ povući okidač.

Zapamti ovo:
Rat ne bira hrabre. Rat ih melje.
A blato uvijek proguta i one koji su mislili da se njima to ne može dogoditi.