Nekadašnji gospodar nizinskih voda

U sumrak nad slavonskim vodama, ondje gdje se rijeke šire u rukavce, a vrbe spuštaju grane poput starinskih zavjesa, priroda je posljednjih desetljeća vratila jednoga starog graditelja. Njegov povratak nije bio bučan, nije ga pratio lovački rog ni fanfare. Došao je tiho, kao da je oduvijek bio tu – ostavljajući iza sebe oglodane topole, potopljene livade i vodu koja ponovno uči sporosti. To je povratak dabra, jedne od najstarijih i najzagonetnijih životinja europskih nizina.

Euroazijski dabar (Castor fiber) stoljećima je bio sastavni dio riječnih krajolika Hrvatske. Naseljavao je poplavne šume, rukavce Save, Drave, Dunava i njihove brojne pritoke. No, poput mnogih velikih europskih vrsta, nestao je pod pritiskom čovjeka. Lovilo ga se zbog krzna, mesa i posebne mirisne tvari – castoreuma (mirisna, gusta tvar koju dabrovi luče iz žlijezda u blizini analnog otvora kako bi označili teritorij), a nestanak riječnih šuma i regulacija vodotoka doveli su ga do potpunog iščeznuća. U većem dijelu Europe početkom 20. stoljeća ostalo je tek nekoliko izoliranih populacija, nakon stoljeća intenzivnog izlovljavanja i uništavanja staništa.

Na području današnje Hrvatske dabar se u 20. stoljeću smatrao izumrlom vrstom. Tek su zapisi iz starih lovnih kronika i toponimi podsjećali da je nekada bio prisutan u slavonskim vodama.

Povratak nakon stoljeća tišine

Ideja o povratku dabra u Hrvatsku javila se početkom 1990-ih, a konkretno je provedena između 1996. i 1998. godine. Tada su iz Bavarske dopremljene prve jedinke i puštene u prirodu, ponajviše u sliv Save i Drave.

U tom razdoblju:
• u Posavini (lokalitet Žutica) ispušteno je 47 jedinki,
• dodatne skupine puštene su uz Dravu kod Legrada,
• ukupno je u dvije godine u Hrvatsku uneseno oko 85 dabrova.

To je bio početak jedne od najuspješnijih reintrodukcija divljih životinja u ovom dijelu Europe. Već nakon nekoliko godina dabar se počeo širiti nizvodno i uzvodno riječnim koridorima, prelaziti granice i naseljavati prirodna staništa kakva je imao stoljećima ranije. Danas je raširen u slivovima Save i Drave, a iz Hrvatske se proširio i prema susjednim državama.

Procjene govore da se populacija razvila na više tisuća jedinki, a u novijim procjenama spominju se i deseci tisuća jedinki na području Hrvatske.

Slavonija – povratak u prirodni zavičaj

Slavonija je gotovo idealan krajolik za dabra. Ravnica, spora voda, poplavne šume vrbe, topole i johe – to su elementi koje dabar traži. U prošlosti su upravo slavonske rijeke bile njegova glavna staništa, a nakon reintrodukcije prirodno je da se vrati upravo ovdje.

Širenje dabra u Slavoniji odvijalo se gotovo neprimjetno. Najprije su se pojavili tragovi:
• oglodane vrbe uz Dravu
• srušene topole u rukavcima Save
• blago podignuta razina vode u starim meandrima
• staze u mulju koje vode prema vodi

Dabar ne dolazi naglo. Najprije se pojavi jedan par, zatim podigne skrovište u obali, pa tek nakon nekoliko godina nastaje kolonija. Njegov svijet gradi se sporim ritmom, ali kad se uspostavi, mijenja čitav krajolik.

Slavonske poplavne šume pružaju mu obilje hrane. Dabar je strogi biljojed. Hrani se korom i mladim granama vrbe, topole, breze i johe, a ljeti prelazi na zeljastu vegetaciju. Za njega je presudno da voda ne presuši, a obalna vegetacija ostane očuvana. Upravo takvi uvjeti vladaju uz Dravu, Dunav i Savu, gdje su vrbici i rukavci prirodna obrana od konflikta s čovjekom.

Graditelj koji oblikuje krajolik

Dabar nije samo stanovnik rijeke – on je njezin arhitekt. Svojim branama usporava vodu, podiže razinu podzemnih voda i stvara male močvare. Takva mjesta postaju utočište ptica, vodozemaca i riba. Njegovo djelovanje povećava bioraznolikost, a krajolik čini mozaikom vode i kopna.

U slavonskim nizinskim područjima to znači:
• ponovno oživljavanje starih rukavaca
• zadržavanje vode tijekom sušnih razdoblja
• stvaranje močvarnih livada
• povećanje broja ptica močvarica

Zato mnogi ekolozi dabra nazivaju „ključnom vrstom“ – životinjom koja svojim djelovanjem stvara uvjete za druge organizme.

Suživot s čovjekom

Povratak dabra donio je i nove izazove. Ondje gdje se nastani, može srušiti voćke, potopiti oranice ili oštetiti nasip. U Hrvatskoj nema prirodnih neprijatelja, pa mu populacija raste, a najveća prijetnja dolazi upravo od ljudskih aktivnosti i degradacije staništa.

No, unatoč tome, dabar se smatra zaštićenom vrstom, a njegov povratak primjer je uspješnog obnavljanja prirodnih ekosustava.

Dabar kao simbol povratka prirode

U Slavoniji, gdje su rijeke stoljećima oblikovale život, povratak dabra ima i simboličko značenje. On se vraća ondje gdje je voda još uvijek sporija od vremena, gdje vrbe rastu bez žurbe, a magla ujutro skriva obrise rukavaca.

U večernjim satima, kad se rijeka utiša, može se čuti tek lagano pljuskanje repa. Dabar tada izlazi iz svog skrovišta. Kreće uz obalu, traži mladu vrbu, zagrize i nestane u vodi. U tom trenutku krajolik ponovno postaje ono što je nekada bio – živi, vodeni svijet ravnice.

Povratak dabra u Hrvatsku, a posebno u Slavoniju, nije samo biološka činjenica. To je povratak sporosti, povratak prirodnog ritma i podsjetnik da rijeke pamte. I da se, kada im se pruži prilika, njihovi stari stanovnici vraćaju – tiho, strpljivo i zauvijek.